Nasilje gluposti

“Samo su dvije stvari na svijetu beskonačne, svemir i ljudska glupost,
samo što za svemir još nismo sigurni.”
Albert Ajnštajn

Predsjednik RS-e, Milorad Dodik, godinama sipa so po dubokim ranama bosanske tragedije. Odavno je specijalizirao bahatost i verbalno nasilje u odnosu prema Bošnjacima, ali i stvarno nasilje u odnosu prema povratnicima. Posljednje u nizu sličnih izjava bile su:
„Bosanski jezik ne postoji“,
„Ako se donese Rezolucija o Srebrenici – to će biti kraj BiH“,
„Islamska zajednica u BiH je radikalna politička organizacija Bošnjaka“.

Uvreda do uvrede, jezik mržnje i fašistička terminologija su nešto čime se ističe javni govor Predsjednika RS-e. I može se dogoditi da je neki čovjek nakaradan, što kažu izrod, ali takvog obično ljudi odbace. U slučaju Milorada Dodika se to ne događa. On ima neupitnu podršku većine u RS-u, bar onih koji izlaze na izbore. Stoga njegove izjave ne mogu ostati na nivou individualne neodgovornosti, one imaju širu podršku u odnosu spram Bošnjaka i BiH. Šta više, još niko politički relevantan iz RS-a nije javno izrazio neslaganje, niti uputio kritiku, na ovakve njegove izjave.

Milorad Dodik sa podrškom kakvu ima među Srbima, uništava svaku nadu u zajednički život, svaku želju da se nastavi zajedno, svaki smisao za ljudski odnos. On sa podrškom kakvu ima među Srbima tjera druge, odguruje ih, poručuje im da u bilo kakvom zajedničkom životu sa Srbima mogu samo iznova nastradati. Nevjerovatno je da šute intelektualci, patriote među Srbima, da nemaju moralne snage da kažu: Zaustavi, u ime Boga! U kojem vijeku živiš? Kuda nas vodiš? Šta je cilj svih tih gluposti? Šta hoćeš nakon svega?

Koliko mučki ubijenih, nevinih, djece i staraca, koliko žena, koliko silovanih, koliko mučenih u logorima je dovoljno da bi stao? Ili poručuješ da neće nikada biti dovoljno!? Kada pročitam neku sličnu izjavu uvijek se pitam da li sanjam ili sam budan? I uvijek vidim da sam budan, a htio bih da sanjam. Sjećam se izjave rahmetli Predsjednika Alije Izetbegovića iz 1999.godine, kada je rekao: „Ne dao Bog da smo mi njima uradili ovo što su oni nama uradili! Ko bi s tim živio?“.

I to sve nakon 20 godina genocida nad Bošnjacima u Srebrenici. I kao što je rekao Marek Edelman, nedavno preminuli posljednji preživjeli komandant boraca za slobodu Varšavskog geta na velikom protestu Društva za ugrožene narode za Bosnu koji je organiziran 14.novembra 1993.godine na spomen mjestu koncentracionog logora Buchenwald: „Evropa nije ništa naučila iz holokausta. Ništa nije poduzeto da bi se zaustavilo ubijanje. Ono što se u Bosni i Hercegovini događa je posthumna pobjeda Hitlera.”

Rezolucija o Srebrenici, koju je pokrenula Velika Britanija pred Vijećem UN-a, doživjela je moralni sunovrat prije nego je stavljena na glasanje. Prije svega od podnosioca prijedloga Rezolucije. Sedam izmjena teksta da bi se ugodilo onim koji ne priznaju genocid je još jedna bjelodana potvrda moralnog sunovrata UN-a. Tokom agresije i razaranja Bosne i Hercegovine, i stradanja nedužnog stanovništva, UN su makar donosili rezolucije osude. Nisu ništa učinili da se genocid spriječi, a sada nisu u stanju da kažu istinu o tome što se dogodilo. Duboka tama srca, dno ljudske duše, faraonski odnos prema drugima i krajnje licemjerje modernog svjetskog rukovodstva.

O onim koji osporavaju genocid, koji sebi dopuštaju da pokažu koliko su važni donoseći odluku hoće li doći pokloniti se žrtvama genocida ili neće doći, i ne treba ništa kazati. Jadni su. Jedino im treba poručiti: ne dolazite! Vaše prisustvo će uvrijediti preživjele.