Dobar radnik i dobar poduzetnik

“ Sreća i sloboda počinju razumijevanjem jednog prinicpa.
Neke stvari su pod kontrolom, a neke nisu“

Epictetus

Zakon je normativni akt države koji po tačno određenom postupku donosi zakonodavni organ, najčešće skupština (parlament). Zakon je nakon ustava najviši i najvažniji pravni akt i svi drugi pravni akti u državi moraju biti u skladu s njim. Posljednjih dana imali smo izmjene Zakona o radu u uederaciji BiH koje su uzburkale javnost. Čini mi se da se ovog puta, nakon dugo vremena, ipak dešava neka promjena. Neću se usuditi davati ocjenu konačnih efekata usvojenih izmjena, ali se usuđujem kazati da se osjeti spremnost na promjene.

Prvo, Vlada FbiH na čelu sa premijerom Novalićem pokazuje da zna kuda ide i da je spremna ići tim putem bez obzira na posljedice – što jeste promjena u odnosu na prethodne vlade.

Drugo, do sada smo imali uglavnom nezadovoljne sve strane, sada imamo zadovoljne poslodavce i nezadovoljne sindikate, odnosno one koji ih predstavljaju.

Treće, i opozicija se podijelila: jedni su iskoristili priliku da se pripremaju za naredne izbore a drugi da ne čekajući izbore pređu u poziciju.

Nema sumnje da će promjene Zakona o radu donijeti koristi kada je riječ o zaustavljanju dalje budžetske dubioze na nivou Federacije BiH i svih deset kantona, bar što se tiče onog dijela budžetskog deficita koji je dolazio zbog kolektivnih ugovora utemeljenog na dosadašnjoj zakonskoj osnovi. Budžetski korisnici na tim nivoima su dobivali iz budžeta više prava nego što su bili redovni prihodi budžeta. Iako je načinjen samo prvi korak, jer će vlastima na nivou Federacije BiH trebati još i odbraniti ovaj zakon u narednom periodu, taj prvi korak je veoma važan. Tu su i očekivanja da će poslodavci ulaziti hrabrije u investicije, kako domaći tako i strani, jer je otklonjen strah poslodavaca da ih radnici mogu sudskim putem natjerati da plate svaki otkaz za koji uposleni smatra da nije prihvatljiv. Više investicija treba značiti više novih uposlenih. Naravno, tu je još dosta drugih veoma važnih detalja.

S druge strane, strah radnika da će neki poslodavci zloupotrebljavati nove zakonske odredbe ostaje otvoren. Oko ove veoma osjetljive teme, Udruženje poslodavaca dalo je i javni odgovor sindikatu. Taj odgovor se svodi na konstataciju da nijedan poslodavac neće otpustiti dobrog radnika, i nijedan radnik neće napustiti dobrog poslodavca. Ova izjava je lijepa, ona je prihvatljivo načelo, i spada u ravan organizacijske, korporativne kulture ali ne i u ravan zakonodavstva. Zakon nigdje nema definicije dobar radnik i dobar poslodavac, nego samo radnik i poslodavac. Stoga ovo pitanje ostaje otvoreno jer niti su svi poslodavci isti, niti su svi radnici isti kao što svi ljudi nisu isti. Nisu isti muškarac i žena, nemaju iste sposobnosti različiti muškarci kao što nemaju iste sposobnosti različite žene ali nemaju ni iste vrijednosti bili muškarci ili žene. Svesti to na definiciju dobar je veoma široko, i veoma neodređeno.

Stoga ćemo mi kao društvo sasvim sigurno još dugo tragati za zakonskim rješenjima koja će biti u većoj mjeri prihvatljiva za sve zainteresovane strane, ali isto tako ćemo još trebati dugo istrajno raditi na podizanju i jačanju organizacijske/korporativne kulture u kojoj će uposleni biti raspoređeni prema svojim sposobnostima i potrebama organizacije/kompanije kako bi mogli dati očekivani učinak, a ne očekivati od svih isti učinak. Radnici ne moraju isto biti plaćeni, ali ne trebaju ostati bez posla zbog toga što ne mogu svi ispuniti ista očekivanja. Baš kao što poslodavci trebaju spoznati važnost društvenog konteksta organizacija/kompanija. Kompanije trebaju bazirati svoj rast na zadovoljstvu svojih kupaca/klijenata ali i na zadovoljstvu uposlenih u okvirima legalnog poslovanja. Time bi svačije pravo, ali i svačiji interes bio zaštićen i uspostavljen društveni balans. Ali treba svako biti svjestan da to nije nimalo lako.

Zakon ne garantuje nikom posao do kraja radnog vijeka kao što ne garantuje poslodavcima da će kompanije imati posla. Euro-atlanstke integracije su smjer kojim se kreće Bosna i Hercegovina. To je opredjeljenje oko koga čini se postoji konsenzus. Oni koji su uspostavili pravila igre (Europska unija, NATO) traže da se ta pravila usvoje i poštuju. Ta pravila uvode više reda, ali u isto vrijeme treba znati da ta pravila omogućuju stranim korporacijama nova tržišta ali i niže plaćenu radnu snagu. To je stvarnost u kojoj živimo. Tako da nije pitanje hoće li biti teško na tom putu jer se zna da će biti teško, pitanje je šta je alternativa? Trenutno je svaka alternativa teža – ili tako bar izgleda. Konkurencija je nemilosrdna, ali to ne znači da odnos prema radnicima treba biti takav. Zbog društvene konfuzije, čini se da su pogrešna i mnoga očekivanja u vezi sa zakonima. Kao što zakon štiti pravo na život, zakon nikom ne daje život niti garantuje da će živjeti. Tako je i sa drugim pravima koje se reguliraju zakonom, pa i pravom na rad.

Fuad Hadžimehić