Zajedničko obilježavanje stradanja

„Sva diplomatija je nastavak rata drugim sredstvima.“
Zhou Enlai, bivši Premijer Republike Kine

„Naviknuti na licemjernost srbijanskog premijera Aleksandra Vučića uopšte nas ne čudi prijedlog za određivanjem zajedničkog datuma za obilježavanje stradanja svih žrtava ratova na Balkanu. Izjednačavanje žrtve i zločinaca je jasan politički cilj koji Beograd provodi u svojoj vanjskoj politici u posljednjih 20 godina”, saopćila je SDU BiH.

Rekao bih da je ovim saopćenjem razotkrivena sve, bez diplomatije. Naravno, odavno je jasno da diplomatija ne podrazumijeva istinu u međunarodnim odnosima, u odnosima dvije države, nego nadmudrivanje. Iako riječ diplomatija potiče od riječi diploma – „presavijen na pola“, što u prenesenom značenju bi trebalo nositi poruku povjerenja u odnosima, ona je u stvarnosti daleko od toga. Dvajt Ajzenhauer je davno kazao: “Diplomatija je vještina da se govori kada nema šta da se kaže i da se ne kaže ništa kada ima šta da se kaže”.

Ali ono što radi Premijer susjedne države Srbije, Aleksandar Vučić, čini se da je prevazišlo svo dosadašnje poimanje diplomacije. On se predstavlja kao integrator odnosa, kao obnovitelj dobrosusjedskih odnosa, kao čovjek dobrih želja i namjera, kao neko ko je spreman mnogo toga što drugi nisu u cilju zajedničke budućnosti, ali u isto vrijeme svojim postupcima i izjavama negira sve to i pretvara u svoju suprotnost. Naravno, ako se bar malo pogleda ispod površine. Svojim izjavama oko negiranja britanskog prijedloga rezolucije o genocidu u Srebrenicu (koja se našla pred Savjetom UN-a) uspio je uz pomoć Rusije zaustaviti donošenje rezolucije ali i nametnuti važnost svog prisustva na obilježavanju 20 godina genocida u Srebrenici kao važnu stvar. A onda je neka od obavještajno-bezbjednosnih agencija ili više njih napravili potpuno neprikladan scenarij u samoj Srebrenici, tako da su od Vučića napravili žrtvu, a on doveo bh zvaničnike u poziciju da se izvinjavaju nekome ko to apsolutno ne zaslužuje.

I onda, prijedlog o zajedničkom obilježavanju stradanja. Zaista je mnogo događaja kojim se obilježavaju stradanja, ali to govori koliko je naša prošlost bila tegobna i koliko se još uvijek ta prošlost koristi za političke ciljeve u budućnosti. Ali kako je rekao Boris Tadić, bivši Predsjednik Srbije: „Ne treba se Vučić u Srebrenici izvinjavati u ime Srbije jer ja sam to već učinio, on se treba izviniti u svoje ime.“ Aleksandar Vučić je bio jedini strani dobrovoljac tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu a koji je danas predsjednik države. Njegova retorika i diplomatija je neuvjerljiva i nevjerodostojna, ona je pokušaj ispravljanja slike o njemu samom i o Srbiji na pogrešan način. On pokušava da u javnosti o sebi i Srbiji kreira pozitivnu sliku a da opravda i zadrži stare ciljeve. To je besmisleno i pogrešno koliko god se činilo da su drugi naivni. To neće proći.

Na kraju, mogu li rušitelji i agresori na bilo koju državu i njeni branitelji zajednički obilježavati stradanja dok rušitelji i agresori ne priznaju da su to bili? Ima li ijedan primjer u historiji da se to dogodilo? Naravno da nema, jer niti je normalno, niti je moguće osim ako se ne radi o potpunom pomračenju uma.