Ferid Muhić / Beskraj u tački stvoren od tačke u beskraju

Kontemplacije uz poemu Tačka Amira Brke


 

 

Kada ruža uvehne, a bašča se osuši,
Pjesmu slavujevu više nećeš moći čuti.

Riječ je o bašči. O bašči, a ne o bašti. “Bašta” je na bugarskom “Otac”. A vrt, park, đardin – to je sve “bavča”. I na makedonskom je vrt “bavča”; na bosanskom je bašča. Ja se sjećam da sam, kao i ostala djeca, “…zeleno voće po baščama krao”, upravo kao onaj zaljubljeni momak iz narodne pjesme. Ruža i slavuj nisu sporni, ne zahtijevaju nikakve preliminarije. Ali bašča izričito nalaže da bude ono što jeste, barem u ovom tekstu, barem za mene. Tek kad izgovorim “bašča”, ja ugledam rujnu ružu i čujem pjesmu slavuja iz ovih stihova Dželaludina Rumija – Mevlane. Samo ta riječ je moj ekvivalent za “Sezam”; tek kad je u sebi čujem, ukloni se teška stijena sa skrivene pećine i otvori se velika riznica mojih sjećanja. Nad odbljescima zlata i u sijevu dragulja sabranih u toj riznici, kao nevidljiva koprena opet se raširi onaj isti miris ruže kakav me je opio kada sam, davno, po prvi put stupio u ovu alegoriju nazvanu život. I sve, baš sve što sam upamtio ukaže mi se tada zbrano u jednu jedinu tačku.

Poema Tačka pjesnika Amira Brke jeste univerzalni ekvivalent, password pred kojim se otvaraju svi ikada zapisani fajlovi pjesnikove memorije, pin kreditne kartice na koji bankomat njegovih sjećanja pruža uvid u sve transakcije koje je, kao svoje najintimnije iskustvo, razmijenio sa životom. Ko god dovoljno pomno pročita ovu poemu – posvjedočiće u sebi čaroliju estetskog doživljaja i intelektualnih uvida koje je Amir pretočio u njene stihove: u kontradiktornu čaroliju nazvanu ‘beskraj u tački’ stvorenoj od ‘tačke u beskraju’. Poema je beskraj u tački, Amir Brka je tačka u beskraju.

Ovdje je, razumije se, riječ o poemi, o djelu, a ne o autoru.

Beskraj u tački: sve što je bilo, sve što jeste, sve što će biti – sabrano u tačku. U jednu jedinu tačku! A tačka je varljiva. I kao pojam, i kao predočenost. Jer tačka i jeste i nije. Ima je i nema je. Tačka je mjesto bez mjesta, prostor bez prostora. Tačka je pojam protivrječan u sebi, čista antinomija! S jedne strane, prava linija koju čini bezbroj tačaka mora i sama biti beskrajna, jer koliko god bila mala jedna veličina – beskrajan broj takvih veličina nanizanih u pravu liniju nužno formira beskrajno dugu pravu liniju; ali, s druge strane, budući da je tačka beskrajno mala, da, dakle, nema nikakvu veličini, ta prava linija i sama mora biti beskrajno mala, jer čak i beskrajan broj tačaka, koje, podsjetimo se, nemaju veličinu, ne može proizvesti nikakvu liniju!

A naslov poeme je upravo – Tačka! Beskraj i sa jedne i sa druge strane! Čarolija je to, čarolija koja protivrječi razumu, ili, blaže rečeno, koju razum ne može prevesti na jezik sopstvenih zakona, a na kojoj, taj isti razum kao čisti ratio, pretvara u svoju glavnu temu na kojoj gradi svoj cijeli svijet. Ali, što ne može razum, može imaginacija; što ne može logika, može poezija! Ne svaka poezija – samo ona najbolja! Ona koja, rečeno filozofskim jezikom, uspijeva dočarati magiju transupstancijacije čulnog materijalnog iskustva subjekta u objektivno i zajedničko estetsko mentalno iskustvo! To znači da je već naslovom ove poeme Amir Brka sebi postavio najviši cilj: postizanje stanja striktno subjektivne koncentracije cjelokupnog iskustva sopstvenog života, da bi ga, sredstvima pjesničkog jezika i sopstvenim kreativnim darom, pretočio u objektivno postojeće djelo, razumljivo i jednako blisko drugima koliko i njemu samom.

Koliko god taj cilj bio visok i koliko god je malo onih koji su ga ostvarili lege artis, dakle u skladu sa poetskim umijećem, poemom Tačka Amir Brka pridružio se tom društvu najodabranijih. Ovu ocjenu potvrđuje činjenica da je Amirova poema u potpunosti sačuvala neposredni karakter ljudskog iskustva kakvo ono ima i na svim ostalim nivoima, što je, ujedno, i prvi uslov autentične umjetničke transpozicije hermetičkog subjektivnog doživljaja na razinu objektivnog zajedničkog iskustva. Dok čitate ovu knjigu, pred vama se oblikuju prizori kao da ih upravo sada gledate; rađaju se osjećanja nelagode, sjete, melanholije; obuzima vas tuga, pritiska vas čemer; ali najjači utisak ni jednog trenutka nije potisnut niti doveden u pitanje: osjećaj smirene ozarenosti koji odolijeva svim iskušenjima! Kada, pročitanu, sklopite ovu knjigu, prostruji kroz vas bistri dah ljubavi, lahor iz one bujne bašče donese miris ruže što ne vehne; i dopre, kao iz beskrajne daljine, jaglijanje onog slavuja iz stihova Mevlane…

Slijedeći stepen iste kriteriološke ljestvice koja, kao ključnu odliku umjetničkog doživljaja, formuliše integralnost, odnosno cjelovitost umjetničkog (konkretno: pjesničkog) iskustva, jednako je bitan za vrijednost književnog djela. Konstantan u inspiraciji i dosljedan poetici na kojoj je koncipirana poema Tačka, Amir Brka suvereno demonstrira estetsku opravdanost ovog načela. Minimalističkim pristupom, posebno selekcijom jednostavnih riječi svakodnevnog jezika, efektno amalgamiranih u snažne, povremeno neodoljivo sugestivne asocijativne legure, iz stiha u stih poema počinje da diše i oživljava. Iako je emocionalna napetost maksimalno naglašena – čulne slike su precizne i izoštrene, percepcija nije zamućena, nema nikakvih naznaka halucinacije, niti dolazi do prekida racionalne svijesti. Nasuprot rasprostranjenom uvjerenju, promovisanom od Viljema Džejmsa (William James), da stanja ekstaze, zanosa, duboke inspirisanosti, ukratko: naglašene emocionalne tenzije, nužno mijenjaju, pa i ukidaju racionalnu svijest, ovom knjigom Amir Brka je pokazao da se u vrhunskoj poeziji mogu sjediniti intenzivno saturirane emocije, fokusirana i tačna čulna zapažanja, te intelektualna prisebnost pjesnikove narativne pozicije, bez ugrožavanja principa uvjerljivosti i imperativa estetskog kvaliteta.

Završni element ovog kritičarskog prosedea usmjeren je ka realizaciji imanentne usaglašenosti psihološkog portreta autora sa cjelinom njegovih doživljaja, slika i kazivanja. Ta usaglašenost i čini mogućim čudo komprimiranja ogromnog fonda spoznajnih informacija i emocionalnih stanja u onu istu tačku u kojoj se svako književno umjetničko djelo povezuje u jedinstven kognitivni i afektivni snop. Požnjeven samo na biranim stranicama najboljih pjesničkih ostvarenja, taj snop intimne sljubljenosti, gotovo ekstatičnog jedinstva pisca sa transcendentnim, u Amirovoj knjizi Tačka maestralno ukida suprotstavljenost objekta i subjekta, priče i pripovjedača, ne dovodeći u pitanje ni svijest o individualnosti autora ni istinitost i fascinantnu uvjerljivost njegove priče. Zahvaljujući ovim kvalitetima svoje poeme, Amir Brka je sačuvao nedirnut utisak realnog postojanja svijeta čulnog (osjetilnog) opažanja, pozivajući se, pri tome, samo na svijest o izvjesnosti njegovog (i našeg) vlastitog ‘ja’, a ne na dokaze pribavljene od naše osjetilnosti. Činjenica da svaki čovjek posjeduje neposrednu izvjesnost o vlasititom ‘ja’, iako nema, niti može imati čulnih (osjetilnih) podataka koji bi tu izvjesnost potkrijepili, pomoći će nam da shvatimo kako je pjesniku Amiru bilo moguće postići takav nivo jedinstva autora i njegovog doživljaja, i ostvariti visoki stepen uvjerljivosti kojom poema Tačka prenosi upravo to jedinstvo!

Sumirajući sopstveni doživljaj čitanja, destiliran u retortama književne teorije i prosijan kroz sito tematske analize, na dnu posude za ispiranje bogatog zlatonosnog nanosa ostaje da svjetluca najkrupniji grumen čistog zlata ljubavi, neraskidive povezanosti dva ljudska bića, zahvaćena vihorom rata, živeći dan za dan, sat za sat, minut za minut, na nišanu smrti koja svakog trenutka može povući okidač, dok oko njih umiru njihovi roditelji i ginu im prijatelji, potpuno bespomoćna da nešto promijene, ta dva ljudska bića predano njeguju svoju bašču ljubavi u kojoj cvjetaju ruže, a slavuj pjeva svoju pjesmu.

Ova poema transcendira ravan povijesnih zbivanja, izlazi iz okvira njihove deskripcije; ne osuđuje i ne apsolvira. U ovoj poemi Amir Brka je u jednu Tačku sabrao fundamentalno pitanje ljudskog života i poezije! I razriješio je to pitanje veličanstvenom afirmacijom radikalne istine o suverenosti poezije i irelevantnosti okolnosti u kojima poezija opstoji. Cijela poema jeste, u svom najznačajnijem sloju, neka vrsta implicitnog obraćanja Helderlinu. Ja bih, mirne duše, mogao ovu Amirovu knjigu čitati i sa takvim podnaslovom: Obraćanje Helderlinu. Čitam je, a do mene razgovijetno dopire to obraćanje: Ah, Helderline, dragi Helderline, kako si mogao pomisliti da poezija svoj razlog postojanja, svoj raison d'être, traži i nalazi u bilo čemu manjem od beskraja, kraćem od vječnosti, beznačajnijem od ljubavi!? Zar poeziji trebaju uslovi, zar ljubav traži razlog? Kako nisi zastao pred ovom istinom i odustao od svog pitanja Čemu poezija u oskudnim vremenima? Bješe li toliko dubok tvoj očaj!? Pred kakvim li si užasom zatvorio oči kada nisi vidio koliko je to pitanje blasfemično za samu poeziju!? I to upravo ti, koji si poeziju uzdigao do visina do kojih jedva da je ikada dostizala prije i poslije tebe!? Pa ti si znao, ti si morao znati istinu, Helderline! Uvijek je vrijeme za poeziju, uvijek je vrijeme za ljubav! Sve ostalo u svijetu, pa i cijeli svijet, sve je to samo scena, kulisa! I na toj pozornici ljubav je jedino dejstvo vrijedno pomena i samo riječi poezije nikada ne zamuknu u toj kosmičkoj predstavi!

To obraćanje Helderlinu je, kao što sam rekao, u ovoj poemi implicitno, diskretno, suptilno, ali – nedvosmisleno i neopozivo! Već prvi stihovi ove poeme to potvrđuju, onako kako to umjetnost i zahtijeva: pečatom istine što ne zapovijeda, ne zabranjuje, što ne kori već što gori kao poljubac:

Kazao sam ti
da si divna
i da će rata biti
uskoro

Moć ljubavi da ignoriše takozvane objektivne okolnosti treba razumjeti u svjetlu činjenice da ljubav i nema svoj uzrok u djelovanju objektivnih okolnosti, te da ni u kakvom smislu nije njihova posljedica, struji stihovima prirodno kao kada žubori potok:

i zamolio sam te
da se udaš
za mene

Razumije se, pritisak objektivnih okolnosti je realan i, odmah poslije ljubavi, najsnažniji činilac našeg života i postupaka. Ona – konkretna, “ona” iz ove priče, ali i “Ona” vječno prisutna u svakoj ljubavi od postanka svijeta – podsjeća na to njega (“njega” iz poeme, ali i “Njega”, jednako vječno prisutnog):

Rekla si:
Ako će rat da bude
ja se
ne mogu udati

Kada ljubav odlučuje, ishod se se zna:

Ali
udala si se

Kao što se može sa sigurnošću predvidjeti da će ljubav ostati i opstati, neokrnjena, jača i od samog rata:

i bio je rat
i propalo je
sve
što je rat
mogao srušiti

Ali nas
nije mogao
niti će moći
slijedeći

A kažem ti:
možda će biti
još jednom
onaj isti
rat

No ni on
nama
ništa ne može

Ti
samo
sa mnom
ostani

I budući da je ljubav ne samo vječna nego i beskrajna, to su i završni stihovi ove poeme, mogli bismo reći: ove Ode ljubavi, u savršenom skladu sa stihovima kojima poema počinje. Uz naglašavanje snage kojom ljubav sabire u sebi i drži na okupu ne samo naš život nego i cijelu vaseljenu:

Nisam na sjeveru
kao Pentti

Telefoniram ti
večeras
iz kafea
s kraja ulice

jer tvoj će
glas
otopliti
ovu
na planeti najhladniju
tačku

*

Uzgor sam
javljam ti

No u toj se
mrkoj tačci
vaseljena
mrkla
zbrala

Bijaše li to ti, dragi Pablo Neruda, koji si jednom jeknuo od bola nad tvojim stihom:

Ljubav je tako kratka
a zaborav tako beskrajan

Evo ti utjehe, evo je u istini koju slavi tvoj sabrat, pjesnik Amir Brka, poemom Tačka. Znaj, dakle, da je upravo obrnuto, i da je svaki zaborav tako kratak, a ljubav tako beksrajna!

 

Ferid Muhić

O Tesanj Net

Komentariši