Komšija

Čovjek ne može spasiti svijet,
ako nije u stanju spasiti komšiluk.

 Velika je stvar imati dobrog komšiju (susjeda) a bolje od toga je biti dobar komšija. Spoznaja o vrijednosti komšije se stiče na pozitivan i negativan način. Dobar komšiluk spoznaje te vrijednosti u pozitivnoj atmosferi, a loš komšiluk to isto spoznaje u ogovaranju, svađi i posjetama sudovima. Komšiju treba poštovati. Njegovo pravo na privatnost, njegovu čast i imovinu. Komšiji treba pomoći kada je pomoć potrebna. Komšija treba cijeniti takvu pomoć i uzvratiti poštovanjem. Ukratko, od pravog i iskrenog komšije se očekuje da iskazuje dobročinstvo svom komšiji sa svim onim što je u stanju da mu od dobra učini, svojim riječima ili djelima: da mu nastoji pribaviti svako dobro, da mu želi ono što i samom sebi bude želio, i da mu pruži sve što mu je u stanju pružiti a što ga raduje! Komšija ne treba da zavidi komšiji, da ide s komšijom na sud, da se vrti oko međe komšije, da ga uznemirava na bilo koji način.

Ali mi živimo u okolnostima kada se može s pravom postaviti pitanje: postoji li danas komšiluk? Fizički postoji, nema nikakve sumnje. Čini se mnogo veći nego prije. Ali komšije su manje međusobno povezane, manje se posjećuju ili nikako. Ako išta ima u tome dobrog je to da se onda valjda i ne svađaju. A još uvijek su tu, jedni pored drugih i u teškim situacijama se mogu osloniti jedni na druge.

Mogu se pročitati i veoma tužne vijesti: komšija ubio komšiju zbog loših odnosa, nek’ komšiji crkne krava, komšija komšiji krade WiFI, posljednja opomena komšiji zbog glasne muzike, ali i one vijesti koje potvrđuju ljudsko dostojanstvo: spasili čamcem oko 100 komšija.

Među komšijska prava, između ostalih, ubrajamo i ljubav prema njemu, pozdravljanje odgovarajućim pozdravom, smješak i ozarenost lica pri susretu sa njim, obilazak komšije kada se razboli, klanjanje dženaze (posjeta sahrani) ako umre on ili neko od njegovih, pomaganje ako mu bude učinjena nepravda, sprečavanje da on učini nekome nepravdu ili grijeh koliko smo u mogućnosti, otklanjanje neugodnosti od njega, pomaganje u njegovim potrebama, suosjećanje sa njim u njegovim nevoljama, čestitanje i radovanje u njegovim sretnim trenutcima, udjeljivanje poklona, davanje savjeta njemu, njegovoj djeci i porodici, podučavanje onome što on ne zna, ukazivanje podrške, pomaganje i podsticanje na izvršavanje dobročinstva, čuvanje njegovog imetka kada je odsutan, sakrivanje njegovih mahana i nedostataka, očuvanje njegove časti…

Moj komšiluk u cjelini je, inače, dobar. Ne žalim se ni na koga. Nadam se ni oni na mene. Ali sticajem okolnosti živim i preko puta posebno dobrih komšija. Nikada mi ništa nažao nisu učinili, niti kakvu štetu nanijeli. Preko puta moje kuće leže generacije mojih komšija, moji rahmetli roditelji i braća, i rođaci. Ja svakog jutra pozdravim (selamim) svoje komšije, proučim fatihu i osjećam se kao da svaki dan obiđem generacije mojih komšija. Takav mir i tišina u komšiluku valjda i može biti samo na mezarlucima. Ali se sve više pitam šta je sa živim komšilukom? Živi a mrtvi? Hoće li iko od nas komšija biti zadovoljan s komšijom a ne obilazimo se, ne posjećujemo, ne savjetujemo se, ne družimo se u činjenju dobrih djela? Obiđemo se od slučaja do slučaja. Komšiluk se sveo na slučaj. Još malo pa ćemo komšiju posjetiti samo kada ga treba ispratiti sa ovog svijeta. Nećemo ga stići pitati ni za halal. Uhvati me strah zbog odgovornosti prema komšiluku. Strah od toga kakav to život živimo i kuda idemo?