(Ne)Pravda

“Najglavnije je, samom sebi ne lažite. Onaj koji sam sebe laže, i svoju rođenu laž sluša
taj dolazi dotle da nikakvu istinu ni u sebi, niti oko sebe ne razlikuje, nego dolazi,
dakle do nepoštivanja i prema sebi i prema drugima.”

Dostojevski

 

U junu 2015. godine sam napisao tekst pod naslovom Istina, pravda, pomirenje u kome sam iznio mišljenje da se počinioci zločina i genocida u Bosni i Hercegovini ne kaju za ono što su uradili, da su činili sve da prikriju tragove zločina i genocida (premještajući kosti iz zajedničkih grobnica i skrivajući zločince), i da čine sve da negiraju istinu, a laž proglase istinom. U tome nisu bili sami dok su zločin i genocid provodili, ni poslije toga, ni danas. Govoriti o individualnoj krivnji, ma koliko je to važno i potrebno, besmisleno je. Stoga mi tekst: KARADŽIĆEV RATNOZLOČINAČKI SIMBOLIČKI KAPITAL, Dr. Envera Kazaza, objavljen na www.tacno.net, od svih reakcija povodom prvostepene presude Radovanu Karadžiću, prvom Predsjedniku SDS-a i RS-a, djeluje suštinski najprihvatljivije.

Tom tekstu bih dodao samo ovu izvanbosanskohercegovačku dimenziju, bez koje, uvjeren sam ne bi bilo nikako ili bar ni blizu ni tako strašnih zločina, ni tako bezdušnih zločinaca. Suština je, dakle, da institucionalna odgovornost za zločin i genocid nije utvrđena. Jasno da je niko ne kani ni utvrditi iako je to bilo potrebno uraditi na prvom mjestu. Tek nakon toga dolazi individualna odgovornost. Oni koji su utemeljili Međunarodni sud pravde u Hagu su nesumnjivo to znali. Na žalost, boljeg suda u pogledu traženja istine i pravednih presuda od ovog u Hagu danas na Zemlji nema.

Ako iko imalo pogleda izvan dnevnog konteksta, širi vremenski period, vidjeće jasan tok događaja na prostoru Ex Jugoslavije, predratno stanje – rat – poratno stanje. I ne samo događaje, vidjeće sve uticaje, riječi i djela kako onih unutar Ex Jugoslavije tako i onih izvan. Planirani raspad Jugoslavije se dogodio. Planirani velikodržavni projekti se nisu u cjelosti ostvarili, ali su bliže svom ostvarenju nego propasti (u Hrvatskoj po popisu 2011. godine živi 400.000 Srba manje nego po popisu 1991. godine; pola Bosne i Hercegovine gdje su se upravo dogodili najveći progoni, zločini i genocid su faktički pod etničkom vlasti Srba). Planirani raspad Bosne i Hercegovine se nije dogodio, ali je bosanskohercegovačko društvo podijeljeno više nego ikad a trovanje i dalje smišljeno traje od legalno izabranih predstavnika vlasti – nasljednika Radovana Karadžića, a koji bi upravo oni (shodno Dejtonskom mirovnom sporazumu) trebali sarađivati u izgradnji nove budućnosti Bosne i Hercegovine.

Predsjednik Republike Srpske, dakle legalna i legitimna vlast ovog entiteta, ne samo da je svjedočio u korist odbrane Radovana Karadžića, ta vlast veliča ratne zločince. Ne pada im na pamet da ih se odriču, naprotiv, prave od njih nacionalne heroje i ne smetaju njihove krvave ruke ma koliko to bile. I tu nije kraj. Beograd to isto radi. Velikodržavni projekat Beograda je izgubio Kosovo, i pristao na napuštanje Hrvatske ali očigledno s računciom da to namiri u Bosni i Hercegovini. Očigledna je dosljedna provedba nove strategije, nove taktike, ispisane od strane SANU na početku 21. stoljeća. Svako ko ima zdrav razum i imalo čisto srce te sve to pročita i poreda, doći će do iste ili veoma slične slike. Tražiti optužene ratne zločince godinama (a koji su bili tu, u Srbiji) a zatim još duže im suditi za ono u što se uvjerio cijeli svijet dok se zlo dešavalo, toliko dugo da je prošlo više od 20 godina je samo po sebi neefektivno, neefikasno i na kraju vodi besmislenosti. Toliko dugo da su narasle nove generacije koje nisu bile rođene u vrijeme zločina i genocida, koje je mnogo lakše uvjeriti u nečiju zavjeru, urotu, kojim nije teško istinu pretočiti u laž. Čak i oni koji su proživjeli sve to danas mogu drugačije vidjeti i osjećati. Ljudi su skloni zaboravu. Samo ne oni kojim su na pravdi Boga pobijeni najbliži. Oni zaboraviti nikada neće. Ni oprostiti. Nadaju se u jedan jedini sud koji je pravedan. Taj sud nije na Zemlji.

Sve drugo što danas čujemo od onih koji su za zločince već smo čuli. Samo se bol porodicama žrtava u duši povećava. Od onih koji su protiv zločinaca isto tako. Lijepe riječi, parole, vjerujem sa osjećajem, ali to u ovakvom svijetu ne vrijedi gotovo ništa. U ovakvom svijetu moramo se osposobiti da preživimo, i da sami budemo dovoljno jaki i demonstriramo više pravde nego što to drugi čine. Tako ćemo zaštiti sebe od drugih, druge od sebe, sebe od sebe i druge od njih samih.