Promjena

“Nije se nužno mijenjati.
Opstanak nije neophodan”

Edwards Deming

Živimo u dobu velikih i brzih promjena. Niko ne zna šta ga sutra čeka, ali gotovo svi očekujemo da će biti drugačije. Neizvjesnost – s jedne strane i sve više ponude – s druge strane, kao posljedice stalnog rasta konkurentnosti i stalnih promjena, izazivaju nesigurnost i zebnju u srcima ljudi. Mnogi se predaju utrci i borbi tako da postanu žrtva te borbe, jer gube smisao života. Povremeno nađu sreću u nekoj vrsti luksuza, u raskošnom odmoru, u nekoj vrsti zabave i veselja koji kratko traju, a zatim iznova trka i borba. A u toj trci i borbi žrtvuju se principi i etika, nekako se kreira atmosfera „sve je dopušteno – ništa nije grijeh“, kao da čovjeku neka prividna sila sugeriše, šapuće: drugačije ne može, svi to rade, nemoj samo ti biti budala. Tako malo – pomalo kao da sve klizi u glib iz koga niko ne može izaći. Oni koji to u početku pokušavaju, brzo se umore: glib ih savlada ili ih kao poplava izbaci negdje na opustošenu poljanu kao lešinu. I ako preživi, ostane žaliti nad samim sobom, kao da u tome može naći opravdanje za neuspjeh.

Kako u svojoj pjesmi kaže Đorđe Balašević:

…Ko život vodi u mutnoj vodi
mora sve trikove dobro da zna
u mutnoj vodi, što mnogim godi
posebno onim sa vrha i dna…

Usudio bih se tvrditi da cijeli svijet danas živi u mutnoj vodi. I za takvo stanje najvišu krivnju snose oni na vrhu, i oni na dnu. Oni koji mogu najviše uticati, prije svega, da pravda i etika zamijeni interes na poziciji broj jedan, te oni koji najviše zlo čine. Ali svi drugi, svi između onih koji su na vrhu i na dnu, a njih je daleko najviše – svi su odgovorni. Oni su ti koji ne poduzimaju ništa posebno. Oni ne prave promjene, oni slijede promjene: uglavnom jednom preživljavajućom inercijom, spremni da za bilo kakav život žrtvuju etiku i principe. Oni su uglavnom spremni za verbalnu osudu drugih, gledajući u drugima krivnju za svoje stanje, čeznu za udobnijim i lakšim životom čekajući da im ga neko pokloni. Nisu spremni na međusobnu solidarnost protiv onih na vrhu, i onih na dnu. Nisu spremni ni na kakvu dobrovoljnu žrtvu radi promjene, ali podnose svaku žrtvu kao posljedicu promjena koje kreiraju oni na vrhu i oni na dnu.

Iako je moto ovog teksta Demingova izjava koja se odnosi na biznis, njena interpretacija se može odnositi na cijeli život ako se ispravno interpretira. Promjene na bolje, promjene koje će donijeti bolji život svima su nužne, za to se treba reformirati, boriti i živjeti dokle bude suđeno. Promjene koje će sijediti goli interes, bio on lični, grupni, korporativni, državni, regionalni ne treba slijediti i prihvatati, jer će se taj interes realizovati na štetu nekog drugog. Takvim promjenama treba se odupirati.

Ali čovjek ne može promijeniti  svijet. Može promijeniti sebe. Ne čekati na reforme koju treba provoditi vlast. Ne čekati da vlast reformira i osnaži institucije. Čovjek treba misliti i napraviti reformu samog sebe. Postaviti ciljeve i prioritete u svom životu. I postaviti etički okvir u kome će se kretati ka dostizanju ciljeva. U sadašnjim okolnostima ili će dočekati drugačije okolnosti. Na mjestu gdje sada živi ili će tražiti drugo mjesto. Pa dokle stigne da stigne. Miran u duši, u srcu, pomiren sa samim sobom, a ne uznemiren i posvađan sa sobom i drugim. Takav čovjek i žena bi mogli biti uzorni roditelji, djeca, braća, sestre,…uzorni građani, uzorni javni funkcioneri, biznismeni, kulturni radnici, menadžeri i lideri. To bi mogao biti stvarni uspjeh. Nadati se.