Niko nije odgovoran

“ Mjerilo čovjeka je
sposobnost prihvaćanja odgovornosti.”
Napoleon Hill

Glavna tužiteljica Tužilaštva Kantona Sarajevo izjavila je u petak, 08.04.2016. godine (FACE TV) da tužilaštvo istrajno radi na prikupljanju dokaza u slučaju ubistva Dženana Memića te, citiram: nismo mi odgovorni što nema rezultata, mi smo odgovorni ako ne radimo. Vjerujem da tužioci rade na ovom slučaju, da su posvećeni istrazi u okviru svojih ovlaštenja i odgovornosti, i da istraga ima svoj napredak. Vjerovatno je potrebno duže vremena nego što javnost očekuje da bi se došli do rezultata, ali je itekako upitno kazati da neko ko ima nadležnost i ovlaštenja nema odgovornost!? To je poruka javnosti da niko nije odgovoran, a to se ne bi smjelo događati nikom (makar to bilo i u Bosni i Hercegovini), pogotovo ne javnim funkcionerima. Ja mogu razumjeti da tužioci nisu krivi što još nemaju rezultat, ali odgovornost za rezultate moraju imati. I tu odgovornost trebaju komunicirati sa javnosti.

Odgovornost u organizacijskom smislu je neposredno vezana za ovlaštenja koja neko ima. Ako neko ima ovlaštenja da radi na istragama krivičnih djela, i ako ima konkretan slučaj onda taj neko mora imati i neki plan kako to uraditi. Taj plan se može sastojati od nekoliko ključnih koraka, sa potrebnim resursima, sa vremenskim okvirom, sa očekivanim ishodom svakog koraka, sa definisanim zainteresovanim stranama i kako komunicirati taj plan. To može postati rutina u nekim poslovima koji imaju veoma sličan radni okvir za mnoge različite slučajeve. Ali je nužno da postoji.

Primjer na početku ovog teksta jasno ukazuje da su javne funkcije još uvijek daleko iza aktuelnih okolnosti. Okolnosti su se dramatično promijenile ali mnoge javne funkcije nastavljaju misliti i funkcionirati kao da su se okolnosti neznatno promijenile. Stoga je u današnjim okolnostima apsolutno nedovoljno kazati da neko radi na nečemu, to treba da se podrazumijeva. Niko ne dobiva platu da bi sjedio. Ali javnost treba da zna kako to radi, kakav je napredak, šta se poduzima ako postoje ograničenja, koji su rokovi. Vezati aktivnosti za resurse i rokove te planirati odgovarajući kvalitet očekivanih rezultata, izvještavati i informisati o napretku je ono što javnost očekuje. Od svih javnih funkcionera.

Mnoge javne institucije su uvele portparole za javnost. Glavno obilježje ovih funkcija nije suštinska korist za javnost, za građane – naprotiv. Portparoli za javnost vode računa da zaštite i promoviraju uspjehe funkcionera umjesto da promoviraju stvarni napredak unutar javnih institucija koje će donijeti korist građanima i društvu u budućnosti. To rade i oni koji nastupaju direktno (kao što je to u izjavi Glavnog tužioca Tužilaštva Kantona Sarajevo). Stvari je nužno vratiti u njihov suštinski važan poredak da bi se ispunila svrha postojanja javnih institucija. Komunikaciju tih institucija treba podići na viši nivo, i demonstrirati stvarne napore i aktivnosti u vezi sa interesom društva i građana, a ne primarno u vezi sa rejtingom javnih funkcionera. U stanju smo, u kome bi građani trebali biti sretni, ako neko samo radi svoj posao. Nema jasnih i transparentnih ciljeva, pa će svaki rezultat biti dovoljan, možda odličan i kada je daleko od toga. Za izostanak rezultata nema odgovornosti. Nema ni komentara medija u vezi s tim. Svi su se navikli na pogrešno. Nije čudo što mnogi osjećaju da su javne institucije  zarobljene od strane javnih funkcionera koji to uglavnom rade zbog nedovoljnih znanja, zbog manjka kompetencija ali najčešće zbog sebičnosti. Kada pojedinac ne služi organizaciji (instituciji), onda ona služi njemu. Dvadeset godina nije malo, vrijeme je da se preuzme odgovornost a ne da se od nje i dalje bježi. Nadati se da će Bosna i Hercegovina smoći snage da krene na put stvarnih promjena.