Od Vardara pa do Triglava

“Čuvajte mi bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga.“
Josip Broz Tito

Posljednja dva mjeseca sam bio u prilici prolaziti i boraviti od Vardara pa do Triglava, razgovorati sa poslovnim ljudima, sa Makedoncima, Albancima, Crnogorcima, Srbima, Hrvatima, Slovencima, Bošnjacima, razgovorati i dogovorati. Bio je to niz prijatnih susreta i međusobnog poštovanja  do uspješne poslovne saradnje. Ali nema sumnje da Balkan danas nije isti kao nekad kao što nije ništa isto kao nekad. Sve se mijenja. Mnogo brže nego što bismo možda željeli, a možda nismo ni svjesni brzine promjena koje se događaju.

Kaže mi Igor iz Portoraža: Prije 2-3 godine sam mislio da nešto znam u ovom poslu kojim se bavim 20 godina, ali sada samo šutim i slušam šta drugi govore šta se dešava. Drugi opet predvode promjene pokušavajući konkurirati velikim nacionalnim kompanijama koje nemilosrdno preuzmaju tržišta Balkana. Tako Andrej želi da poveže neke kompanije sa područja bivše Jugoslavije u jednu grupu kako bi osigurali zajedničku podršku u funkcijama koje samostalno gotovo sigurno ne mogu: nove softverske podrške procesima poslovanja, novi način promocije, minimiziranje zaliha, afirmisanje etičkih pravila poslovanja sa kupcima,…

U isto vrijeme imao sam priliku večerati na Šar-planini, ručati na Alaska terasi u Novom Sadu, Vrilu Vrioštice, Kuzina nacionalnom restoranu, u restoranu džamije u Zagrebu… i razgovarati o svakodnevnim životnim temama. Hrana se nije mnogo promijenila. Malo je raznovrsnija. Ali ukus je gotovo isti. Razgovarao sam sa Nikolom, Fahirom, Draganom, Azemom, Sinišom, Admirom, Aleksandrom, Agimom, Mirkom, Šabanom, Igorom, Bojanom, Sandrom, Đokom, Zoranom, Mirsadom, … Različita razmišljanja i različita stajališta o istim historijskim događajima ali i različitim pojedinačnim iskustvima. Ipak, problemi s kojim se susreću u biznisu i životu su veoma slični.

Primio sam i neke predizborne letke, a poruke su svugdje veoma slične. Te poruke su prilično jadne, ponekada smiješne ali ljudi uzimaju ono što im se ponudi. Ili možda i sami to žele – teško je razdvojiti gdje stvari počinju a gdje završavaju. U Kragujevcu sam prošao pored uličnog štanda pod nazivom „Srpski Čiča“. Niko se posebno ne osvrće na taj štand, poneko nešto kupi, imam osjećaj da je Draža Mihajlović postao prihvatljiv dekor u javnom životu Srbije: niti koga brine, niti kome smeta. Kao što Marko Perković Thompson gostuje među školskom djecom, u učionici, i veliča ustaške pjesme. Bratstvo i jedinstvo među ljudima i ženama na Balkanu nije se održalo. Balkan se još uvijek ne da. Bori se sam sa sobom između prošlosti i budućnosti. Slike prošlosti i budućnosti bi trebale biti različite, ali se još uvijek miješaju. Nadati se ne zadugo. I nadati se boljem.