Broj zaposlenih

” Uspjeh je samo stvar sreće.
Pitaj bilo koga ko nije uspio.”

Wilson

Čovjek je stvoren od same biti zemlje, od kapi sjemena, i čovjek je stvoren kao nejako biće. Čovjek zna biti dobar, ali i nepravedan, i nezahvalan. Čovjek zna biti zaveden, škrt, lažov, ubica. Čovjek voli raspravljati. Čovjek je i prema sebi lakomislen i nepravedan, a i brzo se uzoholi. Čovjek ne zna šta će sutra zaraditi. Ali čovjeku pripada samo ono što sam uradi, a svačiji trud može samo dragi Bog vidjeti.

Bosanskohercegovačko društvo nosi veliki teret razlika, različitih pristupa, suprostavljenih interesa. Od najvišeg nivoa do najnižeg, od sveopćeg do pojedinačnog. Interpretacija stvarnosti je veoma različita, a o prošlosti da ne govorimo. Nerealno je očekivati da društvo može artikulisati zajedničku viziju budućnosti sa takvim kontrastom interpretacija prošlosti i sadašnjosti. A živjeti se mora.

Jedan od političkih lidera u Bosni i Hercegovini je obećao prije dvije godine uposliti 100.000 radnika. Poslije je to obećanje razvukao, i pojasnio da se odnosi na period od osam godina. Mediji su to komentarisali na različite načine. To su činili i politički protivnici. Ali nije niko kazao da nije vlast ta koja upošljava ljude. Vlast upravlja određenim brojem javnih preduzeća i ustanova, i značajan broj uposlenih je na budžetu ali niko ne obećava upošljavanje onih koji idu na budžetsku potrošnju. Niko to ne obećava, iako se neka upošljavanja događaju. Vlast treba da kreira ambijent, da donese atraktivne zakone i propise za investitore, da potakne investicije, da osigura efikasan nadzor nad propisima, da osigura pravni ambijent u kome su pred zakonom svi jednaki.

Vlast treba da komunicira s građanima, a mediji treba da na tome insistiraju, pravim riječnikom kojim će se vidjeti aktivnosti koje vlast provodi. Koji zakon, i koje odredbe su promijenjene? Šta one znače za investitore, šta znače za uposlene, za društvo? Kako u fazama donošenja i izmjene propisa, tako u fazama njihove implementacije. U isto vrijeme, potrebno je da se komuniciraju prioriteti u infrastrukturi, da javnost može jednostavno vidjeti jasan fokus vlasti, da može vidjeti jasan vremenski okvir, napredak i mjere koje su poduzimaju. Okolnosti se mijenjaju svakodnevno. Privatne kompanije se bore sa konkurencijom, koristeći svaku povoljnu okolnost za rast. To vodi potrebi za novim radnicima. I oni ih upošljavaju. Vlast može veoma puno, ili veoma malo uraditi iz okvira svojih ovlaštenja a da rezultat kratkoročno bude isti. Ako vlast govori samo o rezultatu, onda izbjegava da se fokusira na ovlaštenja i odgovornost koja ima kao doprinos tom rezultatu. Čudno je da ni mediji ne prave tu razliku, i da prihvataju igru koja je daleko od najboljeg.

Niko ne prima radnike da bi se ispunila neka kvota koju je neko obećao, ili koju neko želi, ili za to što bi to društvu u cjelini veoma bilo potrebno. Ako neko to tako komunicira onda je to zamagljena komunikacija, nejasna i nefer, komunikacija u kojoj svako želi nešto da ugrabi za sebe a ne da se razvijaju društveni procesi koji će jačati autoritet javnih institucija, koji će poboljavati poslovni ambijent a investitore zaštiti, ali i učiniti odgovornim.