Čaša vode

“Ima više savršenstva u kapljivi vode

nego u svim uređajima koje su izmislili ljudi”!

Albert Ajnštajn

Pitali su jednom nekog bogatog čovjeka šta bi dao za pola čaše vode da se iscrpljen nađe u pustinji? Dao bih, odgovorio je bogataš, pola svog bogatstva. Onda su mu kao pouku kazivali da njegovo bogatstvo ne vrijedi više od čaše vode.

Ljudi znaju cijenu svega ali ne znaju njihovu vrijednost. Ne cijeni se vrijednost sve dok se ne dođe u situaciju kada se ta vrijednost osjeti kao potreba koja im nedostaje. Dok je Tešanj bio u potpunoj opsadi (24.06.1993 – 19.03.1994) nedostajalo je soli, šećera, kafe, cigara,… Ljudi su se snalazili na razne načine da dođu do minimalnih količina za nužne potrebe, ili čak simuliraju razne alternative. U isto vrijeme, ljudi su bili zdraviji nego inače. Gladan čovjek koji nema šta jesti cijeni vrijednost komada hljeba, dok sit čovjek samo to zna. Pričati i poučavati samo znanjem nije dovoljno. Potrebno je iskustvo. Iskustveno se svaki fenomen drugačije interpretira. Svako je mnogo puta slušao priču o tome kako nešto i neko treba uraditi. Ili, još češće, kako je neko nešto trebao drugačije uraditi. Europsko prvenstvo je u toku. Oni koji gledaju ne mogu se načuditi kako je Ronaldo mogao promašiti jedanaesterac. Gledajući sa strane – sve izgleda tako lako i jednostavno. Kada gledate kako igra Messi onda pomislite da biste i vi to mogli, veoma je jednostavno. Ali ako to probate, vidjećete veliku razliku.

Ramazan je u toku. Postiti i ne raditi ništa nije teško. Postiti i raditi u ugodnim uslovima je još uvijek ugodno. Raditi u teškim uslovima, pri tome znojiti se, nešto je sasvim treće. Kada vidim ljude koji rade teške poslove i poste, zaista se divim njihovom karakteru, istrajnosti, odlučnosti. Ja se sklanjam u hladovinu već poslije deset sati. Vidim dva starija čovjeka, jedan nepunih 80 godina, drugi je već prešao tu cifru, kupe sijeno. Podne je. Temperatura 33 stepena. Obojica su hadžije. Znam da to ne rade zbog toga što nemaju od čega živjeti, mnogo više podjele. Rade jer su naučili, ne žele da propadne ono što može biti korisno. I poste. Kažu, nije im teško. Sjećaju se i većih vrućina, žela se pšenica ručno i postilo se. Na moje pitanje gledaju li prognozu i jesu li vidjeli da je crveni meteo-alarm upaljen, odgovaraju: gledamo vremensku prognozu da neće kiša, a te meteo-alarme niti pratimo, niti znamo šta znače.

Dok poste, postači se dobrovoljno suzdržavaju od hrane i pića. Svijest o pokornosti Bogu je iznad osobnih želja i potreba. A Bogu ne treba ničiji post, ali je koristan onima koji poste. Jača snagu volje, tjera na dublje razmišljanje o solidarnosti jer uvijek je bilo i još uvijek ima onih koji nemaju dovoljno ni jesti, ni piti. Jača duhovnu snagu a slabi ego, slabi oholost, nadmenost, i samodopadnost. Uz sve to, kao neku vrstu bonusa, oni koji poste dobivaju u boljoj općoj zdravstvenoj slici. Naravno, oni koji iz nekih konkretnih zdravstvenih razloga ne mogu da poste – i ne trebaju.

Svi koji poste, suzdržavajući se potpuno svega zabranjenog, znaju o čemu pišem. Svako osjeti radost iftara, ali nekada se dogodi i neki trenutak tokom posta koji podsjeti na vrijednost onog čega se suzdržava. Jedna je stvar osjetiti žeđ, ili glad. To je prirodno stanje tijela. Oni koji poste obično to ne priznaju, želeći i na takav način manifestirati svoju spremnost i odlučnost. Ali kada nešto radite, uz to se dobro oznojite, i nakon toga vidite čašu bistre vode koju biste, inače, tako rado popili ali to nećete učiniti, onda osjetite vrijednost čaše vode koju inače nikada ne bi spoznali. I osjetite koliko sve drugo, sav sjaj i bogatstvo, svi automobili i sve vile, nemaju nikakvu vrijednost spram čaše vode. Uistinu je Stvoritelj milostiv prema stvorenjima. Ali ljudi su prema sebi nepravedni.