Ako želite mir – imaćete ga

Reci: „O ljudi,

Istina vam dolazi od Gospodara vašeg, i onaj ko se uputi Pravim putem – uputio se za svoje dobro,
a onaj ko krene stranputicom, krenuo je na svoju štetu, a ja nisam vaš odvjetnik.“

Qur'an, 11/108

Divan je Božiji govor. Ljudska interpretacija Božijeg govora nije takva. Da jeste, imali bi danas mir u svijetu, pravedan odnos vladara, velikodušnost bogatih, najjači bi bili na strani slabih i nemoćnih. Zbog pogrešne interpretacije Upute Gospodara svih svjetova, čovječanstvo kao da ne zna kuda ide. Više resursa i vremena se potroši u pokušajima pokoravanja drugih svojoj moći, u iskorištavanju drugih, u nastojanjima da osigura svako sebi što više kao da čovjek ne želi prihvatiti očiglednu činjenicu: svako živo biće će smrt okusiti. Nisu potrebni ratovi da se to desi. Ne treba žuriti u smrt, ona pouzdano čeka svako živo biće. I to 100% – nema fula. Zato bih rado odgovorio Ministru vanjskih poslova Srbije (ili ideološkom nasljedniku Slobodana Miloševića) na njegovu izjavu upućenu muslimanima u Bosni i Hercegovini:“Ako želite rat – imaćete ga“. Moj odgovor je: „Ministre Dačiću, ako želite mir – imaćete ga.“

Stanovnici Bosne i Hercegovine su ponovo na velikom iskušenju. Ovdje se od ničega začas napravi situacija biti ili ne biti. Ili tačnije kazano, mi cijelo vrijeme živimo u takvoj situaciji, samo povremeno ona izađe na površinu. Dobili smo ponovo potvrdu onog što smo znali. Krupna pitanja koja se ne mogu riješiti političkim dogovorom, ne mogu ni pravnim sredstvima. Među velikom većinom Srba u Bosni i Hercegovini je očigledno raspoloženje o identifikaciji sa etničkim zajedništvom mnogo prije nego sa državnim identitetom. Čak šta više. Sva uticajna medijska propaganda od 90-tih godina prošlog vijeka do danas kretala se u smjeru kreiranja animoziteta prema Bosni i Hercegovini, prema Sarajevu, prema drugima u Bosni i Hercegovini. U isto vrijeme, afirmisana je sopstvena nacionalistička politika kao nužnost, kao neophodan uslov opstanka, kao herojstvo koje treba slaviti i veličati bez obzira na sve počinjene zločine, genocid – upravo takvom politikom. S druge strane nije bilo dovoljno snaga da se kreira i afirmiše bh politika koja bi imala adekvatan odgovor na sve to. Bosanskohercegovačke politike i odgovori posljednjih 15 godina su sasvim manjkave, ponekad sebične i kratkovide, bez uzimanja u obzir stvarnosti. Kreatori Dejtonskog sporazuma, u istom tom periodu, nisu otklanjali kočnice implementacije tog sporazuma, nego su praktički podupirale njegovu selektivnu provedbu. Kao što Gojko Berić sjajno komentariše za portal www.vijesti.ba povodom prihvatanja aplikacije BiH za članstvo u EU: „Gospodo Evropljani, mi smo sve upitnike ispunili i na sva pitanja odgovorili još prije dvadeset i pet godina, kad je velikosrpski nacionalizam uvukao čitave narode u međusobni pokolj. Od tada se, zahvaljujući i vašim zaslugama, malo šta bitno promijenilo, neke stvari čak su postale i gore. Imali smo krvavi raspad zajedničke države, protiv Republike Bosne i Hercegovine vođen je brutalni rat spolja i iznutra, imali smo jedan idiotski mirovni sporazum smišljen u Daytonu, koji je postao stalni generator političke krize, Republika BiH je izbrisana sa političke karte Evrope, a na njenom tlu ozakonjena je, u tom istom Daytonu, Republika Srpska. Zemlja je posijana grobljima, stotine hiljada ljudi zauvijek su je napustili, čitavi krajevi su sablasno pusti, podijeljeno je sve što se moglo podijeliti, sve manjine u većinskom etničkom okruženju izložene su diskriminaciji, Evropa nas poznaje i po fenomenu “dviju škola pod istim krovom”, kao i po neizlječivim razmjerama korupcije i nepotizma. U tom mozaiku bezakonja i moralnog sunovrata, pravosuđe zauzima istaknuto mjesto. Sve je to vama, gospodo iz Evropske unije, dobro poznato, nerijetko i oportunističkom politikom OHR-a podsticano, pa nije posve jasno zašto nas onda o svemu tome propitujete setom od nekoliko hiljada pitanja?“

Mi posljednjih deset godina pričamo o Miloradu Dodiku kao glavnom rušitelju Bosne i Hercegovine. U isto vrijeme Mladen Ivanić, član Predsjedništva BiH je doživljavan kao alternativa s kojom se može graditi Bosna i Hercegovina. Već danas imamo otvorene, ironične, i iritirajuće izjave Mladena Ivanića o Ustavnom sudu BiH, o nepoštivanju osnovnih temelja države Bosne i Hercegovine, i otvorenoj prijetnji o cijepanju Bosne i Hercegovine. Pitam se je li to bolje ili je to gore? Je li bolje imati političkog partnera koji javno govori ono što želite čuti, a cijeli vrijeme stremi nečem sasvim drugom ili je bolje da otvoreno govori ono čemu stremi?

Na žalost, u ovoj situaciji nema dobra ni u jednom, ni u drugom. Srpski politički vrh očigledno ne želi dalje ostati na provedbi Dejtonskog sporazuma. Oni žele završiti ono što je Radovan Karadžić započeo. Odgovori koji su stigli na takav pristup su govorili o tome da ako se ruši Dejtonski sporazum, onda se vraća Republika Bosna i Hercegovina. Rekao bih da je odgovor pomalo dječiji, u sferi želja, a ne realnosti. Prije Dejtonskog sporazuma je bio rat. Ako se ruši Dejtonski sporazum onda se vraćamo u rat. Ono što se nije moglo riješiti političkim dogovorom tada, očigledno ne može ni sada. Ali kao da svi zabravljaju da se to ni ratom nije moglo riješiti. Osim što su nastala ogromna stradanja, velike žrtve, svakodnevni život se vratio unazad. Nečija vojna industrija je biznis kojim se stiče bogatstvo, upravlja krizama, manipuliše dok drugi ginu kao kupci te iste industrije. Samo zato jer ne znaju naći način da se poštuju, da civilizirano razgovaraju, da prihvate minimum zajedničkih pravila igre i da nađu zajedničku interpretaciju zajedničkih propisa koji su sami prihvatili. Ali valjda je to tako uvijek i bilo. Uvijek se ratovalo jer ljudi krenu stranputicom.