Kontinuitet zle samovolje

“Što u ratu ne odnese neprijatelj,
odnese prijatelj u miru”
Češka poslovica

Nije pitanje je li odluka Skupštine manjeg BH entiteta – Republike Srpske o dodjeli priznanja ratnim zločincima sama po sebi nakaradna, nego je pitanje može li se ona smatrati iznenađenjem? Jer kako god smo prije 20 godina živjeli u svijetu u kojem je moguće povesti nepravedan rat i nametnuti nepravedan mir, tako je i danas. Šta više, danas je to mnogo očiglednije.
Iako ni ovo nije nikakvo iznenađenje, ipak bih rekao da su reakcije na tu odluku malodobne. Reagovati tako da se konstatuje kako takva priznanja veličaju ratne zločince od strane institucija RS-e nije ništa drugo nego na kišnom danu kazivati da kiša pada. Skupština RS-e to nije uradila tajno, niti je njeno ponašanje posljednjih 25 godina drugačije. Za Skupštinu RS-e ne postoji nijedno drugo pravo osim prava koje sami za sebe proklamuju. Oni su to pravo spremni braniti svim sredstvima. To su dokazali korištenjem nelegalnih mehanizama – 1991. godine, zatim upotrebom oružja 1992. godine kada su zapalili Bosnu i Hercegovinu, a to potvrđuju i danas. Ništa se tu nije promijenilo. Nema tih civilzacijskih dostignuća i tekovina koji bi bili ovdje prihvaćeni. To je poruka koja punih 25 godina, u kontinuitetu, istrajno i nedvosmisleno dolazi sa ovog mjesta. U početku je to bila nelegalna (ali po svemu sudeći legitimna) skupina političkih predstavnika Srba u Bosni i Hercegovini, a najjači u današnjem svijetu su takvu skupinu legalizirali u Dejtonu. Oni koji su predstavljali Bosnu i Hercegovinu su to morali prihvatiti, ili nastaviti neizvjesnu oružanu borbu. Ta skupina, bez obzira na stranačko-političku strukturu, osim što je ostavila oružje, ništa drugo nije ostavila.
Negiranje počinjenog genocida, izjednačavanje sistemskih zločina sa pojedinačnim zločinima, negiranje prava na jezik, ometanje povratka protjeranih i uopće poštivanja elementarnih ljudskih prava oslonjeno je na međunarodnu ocjenu s krajem 1995. godine o zaraćenim stranama u Bosni i Hercegovini. Kada je Vijeće sigurnosti UN-a priznalo Bosnu i Hercegovinu već su bili zabranili naoružavanje radi odbrane toj istoj Bosni i Hercegovini (kroz rezoluciju 713, od 25.09.1991. godine). Tri godine su se mogle slušati rezolucije UN-a o osudi agresije nad Bosnom i Hercegovinom, slušati i nadati se, ali ipak braniti Bosnu i Hercegovinu onako kako i koliko je to bilo moguće. Onda je međunarodna zajednica počela komunicirati agresiju nad Bosnom i Hercegovinom kao slučaj zaraćenih strana. Još prije, izmislili su termin etničko čišćenje a nasilno protjerane stanovnike Bosne i Hercegovine su nazvali izbjeglicama.
Danas svi u svijetu imaju dugoročne ciljeve, imaju strategiju za dostizanje tih ciljeva, imaju taktiku za provođenje takve strategije i imaju osmišljenu komunikaciju sa javnosti. Jedino oni koji su slabi, koji ne odlučuju ni o čemu ili ratuju međosobno tuđim oružjem i predmet su manipulacije, nemaju takav pristup. Oni koji su za očuvanje Bosne i Hercegovine u kojoj će se genocid i zločin moći spriječiti, u kojoj će se spriječiti negiranje prava na jezik bilo kome, u kojoj će se svako osjećati potpuno slobodnim, sigurnim i disati punim plućima neovisno o svojoj vjeri, naciji i uvjerenju nemaju dugoročne ciljeve, nemaju strategije, nemaju taktike ni komunikacije. Oni se prave mnogo pametni i izdaju saopćenja za javnost. I nadaju se.
Ne znam čemu se nadaju i koga prizivaju da napravi reda u Bosni i Hercegovini? Umjesto toga treba da uspostave snažan tim najboljih profesionalaca Bosne i Hercegovine u raznim segmentima, da uradi ozbiljne dubinske analize, sagledaju trendove, definiraju jasne ciljeve za narednih 10 godina, ponude opcije kako te ciljeve dostizati i redovno analiziraju napredak. Omogućiti potrebne resurse za rad takvog tima. Bez sitnih interesa, bez finti, bez personalne arogancije i samoljublja, bez animoziteta prema bilo kome. I kada se zna šta treba raditi, i uradi sve što se može, onda neka bude šta će biti.
Ipak, valja se nadati da „oni“ neće više dozvoliti rat. Jer oružje je odloženo. Jugoslavije više nema. JNA više nema. Niko na Balkanu više nije prijetnja globalnim planovima kao što je to mogla biti samostalna i neovisna Jugoslavija. Sada svaka od bivših republika ponaosob, svaka država pojedinačno, ovisi ili o zapadu, ili o istoku. I to nije prijetnja. Ovisnost je globalni koncept. Odmjeravanje snaga velikih daleko od kuće se pokazalo mnogo korisnijim za najjače nego direktno ratovanje. Tako bolje štite svoj način života. Život ostalih ne vrijedi isto. Tako je danas, a dokle će tako biti, pred nama je.