Godina straha i/ili nade?

Radi za ovaj svijet kao da ćeš vječno živjeti,
a radi za onaj svijet kao da ćeš sutra umrijeti..
Muhammed, a.s.

Pred nama je 2017. godina. Globalna neizvjesnot, brzina i učestalost promjena dovode svijet u stanje u kome se, na temelju prošlosti, ne može ozbiljnije predviđati budućnost. Svijet je postao više nego ikad međuzavisan, ali u isto vrijeme sasvim neizvjestan. Odlaze ili su otišli neki svjetski lideri (Kamerun, Obama, Hollande dok Merkel gubi podršku), a dolaze drugi. Među njima je najznačajniji Donald Trump, koji nije samo u kampanji najavio podizanje zidova i diskriminaciju muslimana, nego nakon što je izabran poručuje kako je bio u pravu kada je to govorio. Izrael uvodi sankcije prema 14 članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda jer su usvojili rezoluciju kojom se odmah zahtijeva okončanje izgradnje ilegalnih izraelskih naselja na okupiranoj Zapadnoj obali i Istočnom Jerusalemu. Amerika je bila suzdržana, nije uložila veto ali je Trump najavio da će biti drugačije nakon 20. januara. Ruski avion sa muzičarima, koji je letio u Siriju kako bi proslavili Novu godinu i pobjedu u Halepu, srušio se.

Šta bi sve to moglo značiti? Deklarativno, svijet predstavljen kroz Vijeće sigunosti UN-a, još uvijek je u stanju osuditi nasilnike, ubice, teroriste, one koji otimaju tuđe i prisvajaju kao svoje. Da li je krajnja tačka ispravnog odnosa među ljudima osuda riječima ili će možda naredne godine i to nestati? Je li svijet došao u stanje u kome će uvoditi sankcije za pokušaj sprečavanja sistemskog nasilja, sistemskog otimanja tuđeg, kao što je to ovih dana Izrael učinio danas najjačim državama u svijetu, izuzev Americi? Ili je još svježa rasprava, između ambasadora Amerike i Sirije pri UN-a u vrijeme dešavanja najveće tragedije u Halepu, stvarnost današnjeg svijeta. Kao da se ništa nije promjenilo kod onih koji čine zlo osim sredstava kojim to rade. Rekao bih da se promijenio vanjski kontekst. U ovom slučaju, ključni vanjski vanjski sudionici ove tragedije, Rusija i Amerika, vode raspravu na hitnom zasjedanju Vijeća sigurnosti UN-a o tome ko je gori: Rusija ili Amerika?   

Samantha Power, američki ambasador pri Ujedinjenim narodima, između ostalog je kazala ambasadoru Rusije: „Aleppo će se pridružiti nizu događaja u svjetskoj istoriji koji definiraju savremeno zlo, koje će obojiti našu savjest desetljeća: Halabja, Ruanda, Srebrenica, i, sada, Aleppo. Zar nemate sposobnost da se stidite?“.

Vitaly Churkin, ruski ambasador pri UN-u, uzvratio je: „To je najčudniji govor koji je bio od jednog američkog predstavnika, čija izjava je kao da je ona sama Majka Tereza. Molim vas, ne zaboravite koju državu predstavljate. Ne bih želio podsjetiti ovaj zapadni trio [Francuska, SAD, Velika Britanija], koji je pozvao na današnji sastanak i koji ga vode povišenim tonom, o njihovoj ulozi u stvaranju ISIS kao rezultat američke i britanske intervencije u Iraku.“

Moglo bi se zaključiti da su najjači napredovali u tome što nepravedne ratove ne vode direktno međusobno, nego to rade putem drugih koji se međusobno ubijaju a da ne znaju šta rade. Svjedočimo ovih dana da se Srbija i Hrvatska naoružavaju. Čini mi se da oni više neće ratovati direktno međusobno jer je Hrvatska članica NATO-a. Ali bi, ne daj Bože, mogli to raditi indirektno u Bosni i Hercegovini. Samo ne znam šta bi im to moglo novo donijeti sem već viđenu tragediju, ali svi problemi i neriješena pitanja bi ostala, samo malo veća. Stoga se u strahu nadam da ima dovoljno razumnih ljudi da se više tragedija ne ponavlja, i u nadi strahujem da bi nerazumni mogli iskoristiti okolnosti i napraviti novi haos.

Ali šta bi čovjek mogao u ovakvoj situaciji uraditi? Ono što radi da radi najbolje što zna i može, što ispravnije i posvećenije, i nadati se da će ispasti dobro na obadva svijeta.

Fuad Hadžimehić,
Tešanj, 2016