Stid

Snažne pobijedi stid a slabe strah.

Madagaskarska poslovica

Pripadam generaciji koja pamti prisustvo stida i srama među ljudima u mnogo većoj mjeri nego što je to danas prisutno. Moglo bi se reći: što manje stida i srama sve više neizvjesnosti i straha. Kao da se radi o međusobno obrnuto proporcionalnoj zakonitosti. Svjedočimo da se javno promovira i slavi ono čega bi se trebalo stidjeti i zbog čega bi ljude trebalo biti sram. Čovjek bi trebao imati strah od sramote, trebalo bi da ga stid spriječava da učini nešto loše. Božiji poslanici su promovirali da je stid dio vjere. Čovjek se razlikuje od drugih bića i po tome što ima osjećaj i sposobnost stida.

Ljudi urade dobre i loše stvari. To je svojstveno čovjeku. Pitanje je na čemu istrajava? Ako čovjek istrajava na činjenju dobra, tada dokazuje ne samo svoje pozitivne strane nego dokazuje i da ga je stid činiti ono što je loše. U prilici smo svjedočiti herojske poduhvate nekih ljudi u različiti situacijama. Takva djela su hvale vrijedna i poželjna. Primjer drugima. Pri tome, drugi ne znaju koji motiv stoji iza takvog djela. Ako stoji stid, stid da ne uradi nešto dobro a može to uraditi, ili da ne uradi nešto loše a može to uraditi, onda je to duboko ukorijenjena vrijednost. Ili, kada uradi nešto loše, da osjeti sram zbog tog djela, makar to drugi ne vidjeli. Da i ne govorimo o onome što vide svi. Ljudi počine zločin, genocid i ne osjećaju sram. Umjesto srama, oni slave. To je istinski retrogradno za čovječanstvo.

Jer kao što neki kažu sram je izrazito društveni osjećaj. Pojavljuje se na razmeđu između privatnog i javnog, intimnog i otvorenog, duha i tijela, društveno prihvatljivog i društveno neprihvatljivog. Povijest filozofije i povijest religije svjedoče o njegovoj univerzalnoj prisutnosti i važnosti. Stid je usmjeren na intimnost. Čuva je. Stid i sram generišu tjelesnu, duhovnu i društevnu narav čovjeka kao i temeljnu strukturu osobne svijesti. Vrijeme otkriva kako su osjećaji stida i srama promjenjive kategorije. Pomiču se s vremenom i društvom. Upravo pomicanje granica na kojima se pojavljuju sram i stid obilježava savremenu kulturu iz koje nerijetko dolazi i optužujući pogled na religiozni način života.

Ali postoji jedna narodna izreka: đon – obraz, čija poruka je izgubljen stid i sram. Niti se boji Boga, nizi se stidi ljudi – govorili su stari ljudi za pojedince koji su prelazili mjeru. Kada se izgubi stid, kada nema srama, čovjek se udalji od onog što bi trebao biti. Čovjek dođe u stanje u kome ne poštuje ni roditelje, ni braću, ni sestre, ni djecu, ni komšije, ni kolege, ni nadređene, ni podređene, ne poštuje pripadnike svoje vrste. Ne poštuje ni sebe, nego se stavlja u egocentričnu poziciju koja samo šteti. Boga se boji malo, više nikog ne poštuje nimalo.

Izostanak stida nije znak zrelosti, nego prezrelosti. A ono što je prezrelo znači da je van upotrebe, da mu je rok prošao, da se pokvarilo. Stid nije nezdrava emocija kako to neki savremeni trendovi objašnjavaju. Čovjek bi trebao biti sposoban da se stidi pred svojim Stvoriteljem, pred sobom i pred drugim ljudima. To ne znači biti manje vrijedan, to znači imati moralni kompas, poštovati sebe i druge. To nije nedostatak samopouzdanja. Jačanjem samopouzdanja mi, zapravo, sistem vrijednosti gradimo iznutra, a ne iz vana. Kada dovoljno ojačamo, integrišemo lične vrijednosti i identitet, jake narcističke povrede i bolesne ambicije će se svesti na minimum a stid i sram će doći kao vrijednost na svoje mjesto u društvu.

Kao što Erazmo Roterdamski u Pohvali ludosti piše: …ako mudrost leži u iskustvu, ko više zaslužuje da nosi ime mudraca: da li pametan, koji se nešto iz stida, nešto iz plašljivosti ne prihvata ničega ili ludak, koga ni od jedne namjere ne odvraća ni stid (jer ga nema) ni opasnost (jer ne razmišlja)?

Fuad Šišić