Ljudska duša

Naš najvažniji cilj u životu treba da bude uzdizanje naše duše. Drugim riječima, napredak naših duhovnih i moralnih moći:
da svakim danom sve više prosvjećujemo svoj duh i svakim danom se osjećamo sve više slobodnim i boljim.

Sokrat

Ako bih gledao i tragao daleko u prošlost Bosne i Hercegovine, ne znam gdje bi završilo to traganje. Vjerovatno ne bi ni završilo, nego bi zastao tamo gdje su tragovi koje možemo raspoznati prestali. Stoga, ne gledajući daleko u prošlost, gledajući ono što sam proživio i što živim, jasno vidim projekat destrukcije Bosne i Hercegovine započet krajem prošlog stoljeća. Vidim da se nastavlja, da traje bez prestanka. Samo se smjenjuju izvršioci, egzekutori, ali strane koje destruišu Bosnu i Hercegovinu, ideja i politika destrukcije se ne mijenja.

Ne čudi nemir u dušama rušitelja Bosne i Hercegovine. Nakon toliko počinjenih zločina, čak genocida, nakon toliko učinjenih pogrešnih stvari treba pronaći snagu za pokajanje i dati šansu za mir u duši. Možda bi nada i imala osnov, da svo počinjeno zlo nije ukorijenjeno na dubokoj mržnji izmišljenog mita. Ali oni koji povjeruju u mit, njih i obuzima neskrivena duboka mržnja.  Zato nada u pokajanje nije imala šansu, i umjesto pokajanja prevladala je potpuna manifestacija poricanja istine i nametanja očigledne laži kao nove istine, šovinizma, rasizma, netrepeljivosti.

Malo čudi nemir u duši žene koja djeluje prefinjeno, europski, natovski, koja je znala i selam kao poruku mira izgovoriti usred Zagreba, a prije toga ponosno primiti Međunarodnu nagradu Isa-beg Ishaković u Sarajevu, kao prijatelj Bosne i Hercegovine. Ili ako se bolje razmisli, ako se trezvenije pogleda, ako se ostavi po strani šta bi bilo bolje, tada se može vidjeti i ono što je stvarno gore. Da, ne treba da čudi. Nije isto, postoji značajna razlika, ali ne treba da čudi.

Ipak, za nemir bosanske duše je najteže naći objašnjenje. Odakle napaćenoj bosanskoj duši takva nebriga, neodgovornost, nespremnost, sebičnost, malodušnost? Zbog čega napaćena bosanska duša ne može pronaći mjeru i zadovoljstvo? Ili ništa ne valja, ili je sve onako kako neko kaže. Krajnosti su temeljno obilježje a od krajnosti treba bježati kao od vatre. I ne samo krajnosti. Bosanska duša kao da se prepustila općem trendu da znanje materijalizuje, da ovlaštenja personificira, da rezultate glorificira, da ne služi nego da caruje.

Ali pitam se gdje je u svemu ljudska duša? Ljudska duša kao da je zaboravila odakle i od koga je došla, gdje i kome se treba vratiti. Ljudska duša kao da je zaboravila da ne može biti ni Srpska, ni Hrvatska, ni Bošnjačka, ni Bosanska nego samo ljudska. Ljudsku dušu bi trebalo osloboditi patnje kojom je nekada pogrešno imenovana. Nekada je nečiji intelekt stavio teret na ljudsku dušu i učinio važnijim nacionalno nad ljudskim. Vratiti ljudskoj duši prioritet ljudskosti. Vratiti je u izvornu, originalnu poziciju. Onakvu kakvom ju je njen Stvoritelj učino. Postojao je bosanski duh života, i on može postojati ako se ljudska duša uzdigne. Ako se ljudska duša ne uzdigne, teško je očekivati da će postojati Srpska, Hrvatska, Bošnjačka, Bosanska varijanta društva. Jer ako se ne prihvata različitost na jednom nivou, neće se prihvatati ni na drugom. Ako ljudi različitih svjetonazora, jezika, kulture unište način na koji su mogli živjeti zajedno, teško će naći način da žive zajedno kao ljudi istog svjetonazora, jezika i kulture jer će se razići na različitom političkom mišljenju, lokalnom interesu ili uopće na načinu na koji rješavaju sporove. Ako ljudska duša ne nađe svoj mir, teško će se pomiriti sa bilo kim drugim.

A čovjek bi trebao biti sposoban za to. Čovjek je dizajniran i opremljen ful opremom. Nijedno stvorenje u kosmosu nije tako osposobljeno i opremljeno. Ne samo dizajnom i kreacijom, nego kroz dostavljene upute za korištenje te opreme. Šta više,  na Zemlju su poslani najbolji korisnici te ful opreme i najbolji interpretatori uputa (između samih ljudi – poslanici i vjerovjesnici) kao primjeri dobre prakse života na Zemlji. Njima su se suprostavljali uvijek oni čija duša nije mogla naći mir. Njima su se suprostavljali uvijek oni koji su u konačnici završili kao gubitnici.