Prijatelj mog prijatelja

Jezik prijateljstva nisu riječi
nego značenja.

Henry David Thoreau

Prije nekoliko dana, prijatelj mog prijatelja mi došao u posjetu. Čovjeka prilično dobro poznajem, i u aktuelnom riječniku i komunikaciji mogao bih kazati da smo i nas dvojica prijatelji. I tako, razgovarajući, i o onome što treba ali i onome što je beskorisno i nepotrebno, dođosmo do njegovog pitanja meni: Jesi li ti siguran da je on tebi prijatelj? To pitanje je popratio nekim primjerima. Pomalo iznenađen i zatečen takvim pitanjem, odgovorim mu da ne znam. Ne vidim kako bih ja mogao to znati. Niko od nas to ne zna. Mi možemo znati jesmo li mi nekom prijatelji, ja mogu znati jesam li ja njemu prijatelj a on može znati je li on meni prijatelj. Moje je da brinem o svom odnosu prema njemu, a njegovo je da brine o njegovom odnosu prema meni. Svako od nas može vidjeti vanjsku manifestaciju, nečiji govor i djela ali ne može znati motiv, namjeru. To što mi nekada ne odgovara to što govori i radi, i što mislim da nije u pravu, ne treba odmah značiti da mi nije prijatelj. I odbacujem sve što mi neko prenese negativno, iz prostog razloga jer nije relevantno.

I poslije razmišljam o tome koliko su složeni međuljudski odnosi. I koliko je važno imati jedan paket nezavisnih kriterija, mjerila, etičkih principa koji će važiti uvijek i za svakog. Čovjek je posebno stvorenje u cijelom kosmosu. Ne znam je li ova bosanska riječ čovjek adekvatna, i kako stoje stvari na svim tim jezicima, ali nema sumnje da jedna riječ nije dovoljna.  Jedan dizajn, dva modela a milijarde tipova. Jedna Objava a hiljade interpretacija. Jedan Bog, a hiljade načina na koji se ljudi obraćaju Jednom. Dva prijatelja a stotine razlika. Ali za prijateljstvo razlike nisu relevantne. One su legitimne. Povjerenje i odgovornost su relevantni. Povjerenje da ne postoji skrivena namjera, da ne postoji loša namjera. Odgovornost da ćeš učiniti ono što možeš da pomogneš prijatelju kada mu je pomoć potrebna, ali nikada to nećeš činiti očekujući protivuslugu ili na račun nekog trećeg, ili u onome što je pogrešno.

Prijateljstvo je iznad bilo koje funkcije. Biti predsjednik, načelnik, direktor i imati mnogo poznanika. Šta to znači? Imate one koji podržavaju. Biti dovoljno svjestan da većina njih podržava funkciju, podržava ovlaštenja koja na tim funkcijama postoje. Ne dovoditi ničiji odnos u sumnju ali ni samog sebe previše u zabludu. Funkcije prođu. Ostanu mnogi poznanici, ostanu i prijatelji. Oni koji su podržavali funkciju oni bilo čijim odlaskom ništa ne gube. A ne bi trebao gubiti ni onaj koji odlazi. Funkcija ostaje tamo gdje je bila. I tamo će uvijek sjediti neko, uvijek i iznova neko drugi. Tako je uvijek bilo, zbog čega bi sada bilo drugačije?

Ipak je do onog ko je na funkciji koliko će otvoriti vrata sumnji u odnos drugih prema sebi, i koliko će sebe dovesti u zabludu da mnogi podržavaju osobu a ne funkciju. Ili, koliko će napraviti neku osobnu selekciju u tom odnosu prema drugim i time zloupotrijebiti ovlaštenja proistekla iz funkcije. Sumnje ne treba otvarati, logično je u našim okolnostima da većina podržava funkciju, i tako to treba prihvatiti. Ne treba na funkciju uzjahati, treba joj služiti. I ne treba funkciji biti prijatelj, ali čovjeku koji je na funkciji može se biti prijatelj. Ako to bude razumio onaj ko je na funkciji, i onaj ko nije na funkciji onda je prijateljski odnos još uvijek normlan. Inače nastaje taktika u odnosima među ljudima a funcije su jednostavno iskorištene ili krivo upotrebljene. Svako treba uložiti osobne napore da ni na koji način ne doprinosi toj vrsti odnosa. Jer taktika se primjenjuje među neprijateljima. A neprijatelji nisu prijatelji, po definiciji.