To je nepravda

Kada ustaneš protiv nepravde učinjene nevinim ljudima,
biće onih koji će te mrziti zbog toga.

Ellen J. Barrier

Da crno pile Kalimero, junak istoimenog crtića (izvorno talijansko-japanski strip junak i junak crtanog filma, nekada veoma poznatog sa tv ekrana moje generacije), ovih godina  prođe Bosnom i Hercegovinom, sigurno bi često uzviknulo svoju poznatu rečenicu kojom se proslavilo: “To je nepravda, to je nepravda!”.

Nasljeđe koje u sebi nosi bilo koje društvo, organizacija, grupa ili pojedinac se ne može promijeniti ali se svakodnevno kreira dodatno buduće nasljeđe. Ta transformacija nepoželjnih sadržaja iz prošlosti u poželjne sadržaje u budućnosti, koji će pamtiti neke nove generacije, je proces koji prolazi kroz neki period vremena. Dužina tog perioda transformacije ovisi o živim sudionicima procesa, o tome šta se sada radi, šta se sada preispituje, i koliko se pravde unosi u taj proces. Jer pravda je univerzalna, ona je ideal, ona nema ni boju, ni rasu, ni naciju, ni državu. Pravda je stalna težnja ljudskog djelovanja. Ili bi to trebala biti, bar kao izraz ljudske zahvalnosti što je bilo ko ljudsko biće (a nauka o statistici tvrdi da je vjerovatnoća 1:40 biliona između svih stvorenih bića koje žive da je neko ljudsko biće). Ako je to ljudsko biće uz to vjernik, onda bi izraz osobne zahvalnosti kroz stalnu težnju djelovanja ka uspostavi pravde trebao biti veći.

Tako, ako se pogleda nasljeđe u Bosni i Hercegovini, može se vidjeti mnogo nataložene nepravde koja je nastajala iz pogrešne percepcije života, iz laži, iz mitologije, iz želje za nadmoći, osvete, otimanja tuđeg. Takav jedan talog nepravde u nasljeđu se ne može transformisati  u kratkom vremenu, niti se može transformisati ako pozitivne snage nemaju jasan cilj šta trebaju transformisati i minimalan radni okvir kako to uraditi. No doba u kome živimo nosi veoma slojevite mogućnosti da se težnja za pravdom uspostavlja tamo gdje može ako se već još ne može nataložena nepravda liječiti. Radi se o segmentima nasljeđa, o segmentima segmenata.

Jučer sam imao slučajan razgovor sa Pripadnicom Armije Republike BiH. Iz njene priče se može osjetiti ta spremnost na žrtvu za domovinu kada je bilo najpotrebnije, kada je bilo biti ili ne biti. No iz te priče se moglo čuti i to kako već godinama oni koji u ime domovine na različitim nivoima dijele pravdu, kroz zakone, šaltere ili protokole ne prepoznaju taj doprinos. Pripadnici Armije Republike BiH nedostaje staža a trebala bi u penziju, jer ima i zdravstvenih problema. Nedostaje joj staža jer firma u kojoj je nekada radila nije preživjela, ali nije ni uplatila penziono osiguranje za jedan period ili bar nema takvih dokaza u PIO/MIO FBiH. A nema ni u firmi jer je arhiva uništena. Ima staža u Armiji koji bi mogla uključiti (sa umnoškom dva) kao što je to omogućeno mnogim pripadnicima, ali ne ispunjava uslov minimalno vremena provedenog u Armiji (dvije godine). Neko je donio zakon kojim je učinio nekima nepravdu. Umjesto proporcionalnog priznavanja prava na vrijeme provedeno u Armiji, pa makar koeficijent uvećanja staža bio manji za sve, oni koji su donosili zakon (izabrani predstavnici naroda i građana) su donijeli ovakav. Uz to, komisija za ocjenu radne sposobnosti je Pripadnicu Armije poslala na posao iako ona čeka na treću operaciju, ali je termin operacije zakazan tek krajem godine. I nikada niko, onako više sa sjetom priča Pripadnica Armije, nije Pripadnicu Armije pozvao na neki prijem da ukaže poštovanje ženama pripadnicama Armije Republike BiH – samo se pozivaju komandanti.

Slušao sam i mislio u sebi koliko se nepravde i dalje gomila a oni koji to čine možda nisu toga ni svjesni.