Globalni koloseum

Ne može se imati dva sunca,
niti zemlja dva gospodara.

Aleksandar Veliki

Rimski carevi su prije 2000 godina izgradili amfiteatar koji su koristili kao mjesto javnih pogubljenja i krvavih sportova, poput borbi gladijatora i divljih životinja pred 50.000 ljudi. Danas je ovaj amfiteatar velika turistička destinacija – poznati Koloseum. Historija nas uči o krutosti, grubosti i nasilju kraljeva i careva. Reklo bi se, hvala Bogu pa je to sve skupa iza nas, da je završeno u nekom drugom vremenu i sa nekim prijašnjim generacijama. Ako malo bolje pogledamo, vidjećemo da nije ništa završeno, da je sve i danas prisutno kao sofisticirani pristup kraljeva i careva našeg vremena. Savremeni Koloseum je smješten na dvije lokacije: jedna je u Njujorku (gledalište) a teren gdje se vode borbe i pogibija je u Siriji. Na žalost, i cijeli svijet je pretvoren u gledalište. I cijeli svijet djeluje tako slabo i nemoćno. Istina, Turska i Njemačka su učinile najviše za zbrinjavanje onih koji su izašli iz arene, koji su uspjeli izaći sa terena. Bez obzira što su im motivi različiti, vjerovatno, ipak činjenice valja poštovati. Turska je učinila puno, ali je nekako i normalno jer se radi o prvim komšijama Siriji. Njemačka je ipak daleko, ali svojim društvenim modelom privlači mnoge. Njemačka ne prednjači u sudjelovanju u konfliktima, ali prednjači u ekonomiji, u razvoju novih odnosa. Interesantno je to kakva je pozitivna transformacija nastala nakon nacizma. U relativno kratkom vremenu. Promjene su uvijek moguće.

Ali globalno vodstvo, najjače države današnjeg svijeta, njihovi kraljevi i carevi koje danas nazivamo predsjednicima, putem svojih izaslanika vode verbalni rat u globalnom sjedištu – Ujedinjenim narodima. Oni izmjenjuju optužbe, argumentirane optužbe, nadmeću se ko će kome sasuti u lice više gorke istine. Pri tome se niko od njih ne osvrće na to što im drugi kaže. Kao da im uopće ne smeta to što su nitkovi, pokvarenjaci, eksploatatori, nasilnici, licemjeri, ubice. Samo je važno usmjeriti pažnju cijelog svijeta na to kako je onaj drugi ipak gori, lošiji, pokvareniji, opasniji. To što vode rat na tuđoj zemlji, što brane svoje interese na kućnom pragu ljudi koji im ne znače ništa više nego što su rimskim carevima značili životi gladijatora i divljih životinja, to nije važno i to ih niko ne pita. Važna je predstava. Važan je Koloseum. Oni u svojim debatama padaju u trans. Oni uvjeravaju sebe kako su na ispravnoj strani jer izbacuju argumente krivnje onog drugog poput automata. Oni su ponosni na činjenicu da mogu drugog predstaviti tako strašnim i lošim. U takvom pristupu oni nemaju kada pogledati sebe u ogledalu. Podrazumijevaju da su bolji, jer se gori od onog drugog ne može biti. Potpuno su u to uvjereni i kraljevi Amerike, i carevi Rusije, i njihove sluge.

Tu pokvarenu debatu u sjedištu UN-a, predstavu za cijeli svijet, gledamo nekoliko godina. A djeca, žene, starci ginu – ni krivi, ni dužni. Ljudi ginu. Zbog čega ginu? Da bi pobijedili onog drugog, jer se nalaze u areni. Razlika je u tome da ovdje nisu nikog doveli u arenu, nisu morali dovesti ni robove, ni ratne zarobljenike, ni lopove i osuđenike. Ovdje su od čitave države, skoro regiona, napravili arenu. Ko se unutra zatekao namijenjena mu je uloga gladijatora. Zar misle da to može proći nekažnjeno? Zar stvarno misle svi koji se tako bezosjećajno i tako diplomatski pokvareno igraju sa životima ljudi, sa životima miliona ljudi da, mogu proći nekažnjeno? To je faraonska oholost. A zna se kako je faraon završio. Njegovo tijelo je sačuvano da svjedoči o tome. Da bude dokaz našim generacijama. I kraljevima, i carevima današnjice, faraonima, makar ih nazivali predsjednicima.

A šta bismo mi u Bosni i Hercegovini mogli učiniti? Ako ne možemo učiniti ništa za Siriju, onda možemo nešto naučiti. Neka se ne raduju lideri na Balkanu podršci iz daleka. Bolje bi bilo da se ne ugledaju na njih, na velike kraljeve i careve. Trebali bi znati da kraljevi i carevi nemaju prezimena. Lakše bi našli funkcionalni društveni model bez podrške sa strane. Glupo je voljeti komšijsko dvorište više od svog dvorišta, iako komšiji volili dobro kao samom sebi. Arogantno je i nepotrebno glumiti kralja ili cara u Bosni i Hercegovini, jer Bosnom i Hercegovinom nikada niko nije ni vladao. Bosni i Hercegovini valja služiti. To bi trebali shvatiti prvo oni koji se kletu u Bosnu i Hercegovinu kao jedinu domovinu, a onda i oni koji je baš domovinom i ne vide iako žive u njoj od davnina. Sve drugo će proći.