TESANJ.NET stranica grada
Amir Brka: Sa palube. Epitafi iz »Adele«;
Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2017.
Epitaf (grč. ἐπιτάφιος – epitaphios = posmrtni govor, iz ἐπί – epi = ulicа, preko τάφος – taphos = grob) je kratki tekst u čast preminule osobe. Strogo govoreći, to se odnosi na tekst koji je upisan na spomeniku ili na ploči, ali može se koristiti i u figurativnom smislu. Pjesnici su bili poznati po ispisivanju ovih tekstova prije svoje smrti, a isto su znali činiti po narudžbi, zahtjevu, ili iz nekog posve drukčijeg razloga. Većina eptafa jesu kratki opisi karaktera, karijera i navika pokojnika, često sa izrazom ljubavi ili poštovanja. Ali bilo je i onih ambicioznijih. Od renesanse do 19. stoljeća u zapadnoj kulturi natpisi za značajne ljude postajali su sve duži i pompezniji u opisima porijekla, karijere, vrlina ili mahana. U bosankohercegovačkom srednjovjekovlju epitaf zauzima izrazito značajnio i vrlo vidljivo mjesto. U tim kratkim natpisima uklesanima u kamen označen (opisan) je cijeli život pokojnika, njegove sklonosti, način njegove smrti, ljubav prema zemlji u kojoj leži, čuđenje pred smrću, slavljenje života i njegovih vrijednosti, a znatan broj epitafa na stećcima sadrži molbe i opomene, upozorenja i podsjećanja.
Ovo kratko podsjećanje na žanr čini mi se nužnim pred knjigom Amira Brke Sa palube. Epitafi iz »Adele«. Između ostalog i zato što bosanskohercegovačka poezija baštini ovaj žanr u djelima nekolicine iznimnih pjesnika (Medžazija, Bajezidagić, Nerkesija, Dučić, Dizdar, Kulenović). Međutim, Brkina je knjiga posve jedinstvena po načinu realizacije i ostvarenim dometima. Brka, naime uspijeva jednu posve arhaičnu poetsku formu oživjeti na gotovo spektakularan način, a pri tom zadržati strogost forme vezanog stiha, sa pravilnom rimom i preciznom metričkom organizacijom. Ova je knjiga neobična i stoga što je tridesetak Brkinih sugrađana, suvremenika, dobilo za života epitafe (poetske žiotopise in medias res).
Brkini epitafi čitaocu ukazuju na našu prolaznost na ovom svijetu, odnosno da se svi rađamo da bismo na kraju umrli, a da između rađanja i smrti samo privremeno boravimo na ovom svijetu. Međutim, naš život, tj. boravak na ovom svijetu pun je raznih zamki u koje svi možemo svjesno ili nesvjesno upasti. Svi se povremeno nalazimo na raznim iskušenjima – kada je neophodno opredijeliti se između dobrog i lošeg. Zato su tu oni moralni, kao i oni koji to nisu. I zato je provođenje moralnog danas i ovdje na leđima običnih ljudi, a zaobilaženje istog na plećima “sudija” i oligarha koji su postavljeni na tron iznad običnih ljudi. Dakle, borba protiv demona svakodnevice u ratnom i poratnom tešanjskom kraju – zajednička je tema trideset i četiri epitafa u knjizi Sa palube. Demonizmu ratne i poratne zbilje, deformiranom svijetu isprazne svakodnevice, autor suprotstavlja moćno oružje odbrane – grotesku, ironiju i crni humor kao spasonosni estetički štit.
Brkine epitafe karakterišu i konciznost i preciznost. Rezultat su prefinjenih ličnih emocija izazvanih osobenostima onih o kojima ostavlja svjedočanstvo. Kompozicija i struktura motiva pojačavaju lirsku napetost i u potpunosti izražavaju sudbinu konkretnih situacija. Stil je u granicama strogo određene poetske formule, u kojoj svakō pogrebno slovo sadrži dostojanstvo u mjeri, u stilu, u jeziku. Prepoznatljivi retorički aspekti jesu lapidarnost, obrnuta apostrofa i eliptični oblici.
“Junaci” iz Adele, uključujući i samog pjesnika, vlasnici su vlastite zbilje. Nekad su to heroji ocvale slave, egzemplari izgubljenih nada koji, ipak, znaju da nisu sami, da njih, veličanstvenih “izgubljenih”, kako rokerska pjesma kaže, “ima još”. Pjesnik ih tretira pars pro toto, a mramorni smijeh koji nastaje na rubovima takve cjeline hladi i obuzdava prijeteću zbilju. Crnilo prelazi u sivilo, a život, ponekad opasniji od smrti, postaje podnošljiviji. Groteskni su oblici filter preživljavanja i matrica opstanka, način da se ne potone posve u beznađe svijeta u kojem, kako se to kaže na jednom mjestu, “profit je najveći kad nad grobljem imaš monopol” (Agronom Ado).
Iako Brkini epitafi poetski i smisaono nisu utemeljeni na krajnjem apsurdu, bizarnost “slučajeva” pojedinih njegovih likova i situacija, poetički doziva prozne minijature Danila Harmsa. Rabljena ironija i groteskni oblici imaju sposobnost da pretjerivanjem i neočekivanim spojevima određene očekivane oblike izobliče, a da od očekivanog smisla proizvedu besmisao. Izobličenje i besmisao odbrana su od samo naizgled normalnih oblika i smisla vidljivog predmetnog svijeta. Pitanje je šta bolje opisuje zbilju, šta je realističnije: ono što se neposredno denotira i opisuje kako se vidi a prima vista, ili ono što stoji iza toga i što dubinski određuje status pojedine životne situacije?
Danas i ovdje (u Tešnju, u Bosni i Hercegovini) govoriti (pjevati) o svakodnevici i ljudima vjerodostojno i istinito moguće je ako se služi ironijom, apsurdom, zaumom i infantilnom vizurom. Groteska i crni humor srodni su dijelovi otkrivačke literarne procedure, a metodologija oberiutskog “proširenog promatranja” naložila je pjesniku da pojave i ljude oko sebe ne vidi samo zjenicom biološkog oka već i tzv. trećim okom. Amir Brka, kao preživjeli bosanski oberiutski egzemplar, da cijelu poredbu zaoštrimo do blaženog besmisla, vidi trećim okom iza pojavnih stvari i predstavlja svoj literarni materijal kao sferu dublje razine zbilje. Pjesnik kao da nam kazuje: ovako se s demonizmom vlastite svakodnevice i bijesnim kondorima u glavi borim ja, a možda mi se na tom putu pridruži još neko, što, zapravo, uopće nije važno, jer – a tako kažu i zadnji stihovi zbirke – “sred potopa sveopćega, u ‘Adeli’ ćutjesmo se smjelo/ sad strepimo: kako bez njih iznad bare uzdignuti čelo?” (Muris i Miro).
Dakako, radikalnost je u ovom slučaju samo uslovna, a ekscentričnost dozirana – budući da je Brka pjesnik koji gotovo uvijek poseže za dubljim semantičkim smislovima. Iako začudni i katkad bizarni, njegovi epitafi-slučajevi u osnovi nastaju na temelju realističke motivacije, na uigranoj kauzalnosti i manje-više linearnoj poetskoj perspektivi. To znači da pojava/događaj/lik A stoji u određenoj literarnoj logičkoj vezi sa B, ali se o začudnoj/bizarnoj naravi A ili B ne raspravlja, jer je u predstavljenom svijetu to normalna, ili manje-više normalna narav. Zbog toga se grotesknō i bizarnō ne dovode u sumnju, ne strše izvan predstavljenog svijeta, niko im se ne čudi (osim mi, čitatelji!) i nikoga ne zabrinjavaju.
Temeljna karakteristika ove knjige jest preokretanje uvjerenja postmodernizma kako je vrijeme velikih priča gotovo, premda se to na prvi pogled tako ne čini. Naime, “male stvari, mali ljudi” postaju vrijednosno mjesto koje su u modernizmu posjedovale činjenice pjesništva: svijet kao negostoljubivo mjesto, logocentrizam, subjekt kao središte itd. Da li je, u osnovi, upravo to karakteristika ove knjige? Rekao bih da jest, ali ne u smislu kako Brkina poezija obnavlja modernističke utopije nego kako ono razumije pjesništvo kao jedan niz neprekinutih pitanja, neovisno o vremenima, modama i poetikama. Stoga nije čudno niti neobično to što je Brka pjesnik kontinuiteta bosanskog i evropskog pjesništva, no – prije svega vlastitog. Našavši već odavno svoj jezik, svoje forme i teme (predmetnost, svijet, povijest, i u kontekstu svega toga, nucleus – vrijeme), Brkina se poezija neprekidno pročišćava, i daje sve bolje rezultate.
Amir Brka je, bez sumnje, bio i ostao pjesnik kojem je iskustvo jezika osnovni orijentir, naravno: potpomognut zamamnom i bujnom slikovitošću čiji značenjski simultanizam sa životom i u njemu zbiljom ima ezoterične veze. On je pjesnik koji svoje stihove polira inovativnim jezikom i isto takvom izgovornom frazom. Njegova imaginacija pokreće tehniku pjesme tako da će čitatelj biti prisiljen umetati ispušteno. To ispuštanje nije radikalno i odnosi se na sintaktičku konstrukciju. Ta izvrnutost rečenice i spontanost njena pjêva ujedno je i tajna njene sintakse, jer skreće pažnju na nove jezičke mogućnosti, kao i na danas rijetkog pjesnika koji je u potpunosti izgradio vlastiti poetski govor.
Kao pjesnik koji je tokom svoje pjesničke prakse realizirao određenu, sasvim konzistentnu poetiku, Brka se i u ovoj knjizi kreće u okviru tako određene poetike “svijeta i jezika”. I to na način da od “svijeta” uzima trošivu, sasvim prepoznatu svakidašnjicu, čak njegovu “neizvornost”, ili “neizdrživost”, od tehnikalija do esencijalija, od efemerija do fundamentalija, što znači od predmetnosti do značenjskoga smisla, sve do najnovijega svijeta “malih” ljudi, odnosno povjerenja u njih, jer su oni možda jedinī preostalī dio mogućnosti svjedočenja bitka bića i biosa – u životu ili smrti, svejedno.
Riječ je, dakle, o konkretnostima, što znači: konkretni ljudi i njihovi svakodnevni životi, dnevni i noćni, pojedinačni i kolektivni, “prilijepljeni” uz obavezujuću potrošnost, ili “semantička gladovanja”, u smislu značenjskoga traženja i osmišljavanja kontingentnosti i trošivosti kao biološke logike života, ili, drukčije kazano, neotuđive investicije “kratkovječnih posjeda” tijela, disanja, erotskih želja, narcisoidnosti – kako modela biološkog, vitalističkog, tako i sfere nesvjesnog i kognitivnog; nadalje: historije, društva, ideoloških stereotipa, vlašću zarobljene zbilje, postmodernog konzumerizma trošnog svakodnevlja, pa sve do svijeta malih stvari i njegovih virtualnih modela, prije svega resetiranja, pa i “resetiranja” smrti kao jedine neprovjerive evidencije.
Pjesništvo se Brkino, u tom kontekstu, može posmatrati kao rekonstrukcija konstituiranja subjekta s njegovim životnim, osjećajnim i iskustvenim radnjama u svijetu u kojem je dotični subjekt odabrao, ili, tačnije, bio prisiljen živjeti. Na taj način ono (pjesništvo) nudi nadu, pruža patos bitne veličine i važnosti pjesništva u njemu ne baš najsklonijem vremenu, ne možda više iz helderlinovskih razloga nego iz neke posve drukčije tehnologije koja proizvodi ekraniziranu sliku svijeta i informacijsko društvo – u kojem se, izgleda, pjesništvo snašlo bolje negoli ljudsko biće kao takvo.
Almir Zalihić
