Ljudski glas

“Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan

neka govori ono što je dobro ili neka šuti.“

Hadis

Govor je optimalna zvučna ljudska komunikacija oblikovana ritmom rečenica, riječi i slogova. Temeljna podjela govora je na glas i tekst, što su dvije raznorodne, istovremene i međusobno usklađene komunikacije. Tako govor opisuje vikipedija. Ili kako kažegovornik Julian Treasure, ljudski glas je instrument koji sviraju svi ljudi. Pitanje je kako to rade? Misle li šta govore ili govore šta misle, kako bi rekao Amir Brka.

Čovjek je rođen slobodan i opremljen ful opremom. A sloboda je veliki izazov. Malo je onih koji o tome razmišljaju. I sluh, i vid, i pamet su čovjeku na raspolaganju da bi razumio kontekst života, da bi razumio svoju svrhu u okruženju i uskladio svoj odnos sa okruženjem. Čovjek u najvećoj mjeri svoj odnos prema okruženju ispoljava svojim govorom. Zato bi na prvom mjestu trebalo razmisliti o tome šta se govori. Govoriti o nekom drugom loše ili prenositi tuđi govor je loša navika. Kako bi rekao r. Salih Husarić: Kad mene nema, ja ne valjam. Onaj ko sluša onog ko o drugom govori loše, ili onog ko prenosi tuđe riječi bez cilja da se učini nešto dobro rizikuje da i o njemu loše govore. A onaj ko govori rizikuje da i njegove riječi budu prenesene. A prenošenje tuđih riječi i bez loših pobuda vodi često ka manjkavoj interpretaciji, pogrešnom razumijevanju i nesporazumima.

Ljudska sklonost da griješi dalje se manifestira u navici da sudi svojim govorom drugima. Čovjek je sklon suditi drugom čovjeku svojim stavom, na temelju sopstvenih kriterija, kao da postoji hijerarhija u ljudskim odnosima kao ljudskih bića. Čak i Božiji kriterij kojim se uspostavlja mjera odnosa: bolji je onaj koji je bogobojazniji, ne ostavlja ljudima da ocjenjuju kolika je čija bogobojaznost. Božije ovlaštenje da sudi ljudima je ostalo kod Boga a ljudi u organiziranim društvima uspostavljaju društvene institucije koje sude ljudima u odnosu na društvena pravila koji većina usvoji (zakoni).

Ljudska sklonost da ima negativan stav spram stanja, spram onih koji mu nisu dragi, spram nekoga ili nečega nije dobra ni za onog ko takvu sklonost manifestira a ni za okruženje. Ako ugrije u Augustu – kažu vruće, ako je minus u Januar – kažu hladno. Uz takvu sklonost slijedi neminovno loša navika prigovaranja. Čovjek upadne u zamku žrtve. Samo se njemu dešavaju loše stvari, samo je on u pravu a drugi mu čine nepravdu, nikada nije do njega kada ima teškoće, uvijek je do drugih. Nekako logični nastavak takvog ponašanja su izvinjenja za sve što je trebao uraditi a nije. Izvinjenje prati objašnjenje kako nije do njega.

Zatim dolazi pretjerivanje što je ovovremena sklonost mnogih. Mediji pretjeruju sa isticanjem negativnih vijesti, opozicija pretjeruje ako je nešto loše, vlast pretjeruje ako je nešto dobro. A pretjerivanje vodi u laž. A laž niko ne voli.

Na kraju se često susrećemo sa dogmatizmom. I to ne onaj filozofski dogmatizam koji je definisan kao nekritičko vjerovanje u postignuća spoznaje i mišljenja. Dogmatizam se sada nudi kao pomiješane činjenice i mišljenje. Jako je teško slušati kada neko to dvoje pomiješa i onda svijesno ili nesvjesno nameće svoje mišljenje kao činjenicu.

S druge strane stoje pozitivne navike. Iskrenost bi mogla zauzeti veoma visoko mjesto. Veliki uspjeh je postigao onaj ko je iskren u onom što govori, bez skrivenih namjera, ko je izravan i jasan. Ljudi vole i autentičnost. Biti svoj. Bez glume. Svako je dovoljno originalan da nema potrebe glumiti nekog drugog da bi bio samo nečija kopija. Zatim slijediti integritet. Raditi ono što se govori. Držati do riječi. Ljudi poštuju osobe sa integritetom iako sami ne drže do sopstvenog integriteta. Na kraju je važno voliti ljude. Voliti druge znači željeti drugima dobro. A kada se drugima želi dobro govor će dolaziti iz srca.

Rekao je Muhamed a.s.: Samoća je bolja od lošeg društva, a dobar drug je bolji od samoće. Dogovor o dobru korisniji je od šutnje, a šutnja je, opet, bolja od dogovaranja u zlu. Ko želi da živi u miru, neka ustraje u šutnji.