Afirmacija života

Svakoga dana, u svakom pogledu, sve više napredujem.

iz filma

Ne znam koliko osoba koje se obraćaju Bogu za pomoć prije toga zahvale Bogu, ali nije logično tražiti od Stvoritelja nešto prije zahvale. Ako nema svijesti o tome onda to može biti ozbiljan znak samoorjentacije i egocentrizma. Pa ako je takva svijest u odnosu na Boga, na Stvoritelja šta se može očekivati od te osobe u odnosu na sebi ravne, slične ili različite? A graditi osjećaj zahvalnosti vodi ka afirmaciji života.

Jedna narodna izreka kaže: ko nije zahvalan na orahu nije ni na tovaru. Ova izreka se može prepoznati svakodnevno u ponašanju ljudi. Ono što se čovjeku dogodi dobro to se podrazumijeva jer misli da je dobro zaslužio, a za loše koje mu se dogodi krivi nekog drugog. Kao da život na Zemlji nije test. I to svakodnevno. Čovjek bi trebao imati svijest o tom svakodnevnom polaganju testa. U svakodnevnoj situaciji i odnosu sa okruženjem.

Vrijeme je izborne kampanje. Može li neko zamisliti sljedeći ambijent:

U državi Bosni i Hercegovini, na Balkanu, u Evropi živjeli su ljudi različitih uvjerenja, pogleda na život i običaja. Imali su izbore svake dvije godine jer niko nije htio duže od četiri godine da obavlja javne poslove. Tako je svake dvije godine ulazilo 50% novih javnih funkcionera i osiguran je kontinuitet rasta i razvoja javnih institucija i društva u cjelini. Svi su govorili jedni o drugima samo lijepe riječi. Niko nije govorio o sebi, o njima su govorili drugi, oni koji su došli poslije njih. Kada bi nakon dvije godine izašli pred građane u kampanji oni bi govorili kako im nije bilo teško napraviti nove rezultate jer su preuzeli jasnu strategiju, započete projekte i stabilne budžete od onih koji su radili prije njih.

U Bosni i Hercegovini je bilo jako teško formirati stranačke liste za izbore jer svako je gurao onog drugog na listu. A tek u kampanji. Svaki kandidat je za govornicom i na društvenim mrežama promovisao druge kandidate iz svoje stranke, promovisao je stranačke kolege a nikada sebe. Na izbornim plakatama nigdje nije bilo nijednog kandidata jer se afirmisala odgovornost stranke na prvom mjestu. Znalo se da koga stranka stavi na listu da nema fula. Nije stranka bila kako treba zato što su kandidati kakvi trebaju biti nego su kandidati bili kakvi trebaju jer je stranka kako treba. A oni koji su bili izabrani znali su da preuzimaju odgovornost koje se svako boji. Bili su potpuno svjesni da moraju raditi na tome da se svačije pravo poštuje, da neće ustajati pred onim koji imaju višu funkciju ili veliki kapital nego pred onim čije je pravo zakinuto. I bili su potpuno svjesni da ako neko uzima ono što mu po zakonu ne pripada da to mora vratiti, i da ne može očekivati nikakvu podršku prije toga.

Pričati o idealu vlasti nikad nije kasno, ma koliko djelovalo nerealno, i ma koliko aktuelno stanje društva bilo daleko od takvog ideala. Ali to znači pričati i o idealu svakog ponaosob, svake osobe. Nema sumnje da bi pravda mogla biti zajednički imenitelj. I nije problem s pravdom nego s ljudskom percepcijom pravde. Ne postoje zajednički kriteriji a svaka organizacija treba imati zajedničke kriterije, pa i društvo. Odnekle se mora početi. Možda bi individualni napori mogli donijeti u prvi plan afirmaciju života.  Jedna filmska izreka: Svakoga dana, u svakom pogledu, sve više napredujem bi mogla poslužiti kao moto osobnog poboljšanja, osobnog rasta. Biti bolji od samog sebe iz dana u dan. Svakodnevno.

Ako su uslovi na radnom mjestu bolji danas nego jučer onda to treba afirmisati a ne prigovarati kako je u kolege veća plata. Legitimno je imati cilj za većom platom. Ali je poželjno pokazati zahvalnost da se ima posao, zatim sagledati raspoložive opcije poštujući minimum zajedničkih pravila a ne samo osobnih kriterija a onda kroz fer razgovor u organizaciji rješavati otvorena pitanja i uspostavljati pozitivan trend u interesu svih zainteresovanih strana. Bez novog pristupa, bez samokritičkog i zajednički afirmativnog pristupa kolega će loše govoriti protiv kolege iako izlaze na izbore pod istom zastavom, zatim će ga početi vrijeđati, na kraju će ga pokrasti. I od kolege će danas napraviti protivnika, sutra neprijatelja. A to ne vodi dobru.