Odgovornost

Cijena veličine se zove odgovornost.

Winston Churchill

 

Uskoro će 30 godina od kako bh društvo prolazi kroz iznimnu turbulenciju konteksta života. Generacijski gledano (prema istom stepenu srodnosti), ovaj period su prošle ili prolaze tri do četiri generacije. U samo 30 godina došlo je do raspada Jugoslavije, do propadanja jednopartijskog komunističkog društveno-političkog sistema, do rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu, ogromnih stradanja, ljudskih žrtava i velike patnje, do zaustavljanja rata i djelimičnog povratka i obnove, do nove teritorijalne organizacije Bosne i Hercegovine, do djelimične uspostave višestranačkog društvenopolitičkog sistema, do uspostave novih institucija vlasti, do tranzicije vlasništva: povrat društvenog u državno vlasništvo a zatim privatizacija, do djelimičnog ekonomskog oporavka i rasta.

U isto vrijeme, u razvijenim zemljama Zapada, ništa od ovog nije bilo. U istom periodu se tamo dešavao naučni i tehnološki progres, informatička revolucija i otvaranje novih tržišta, jačanje konkurentnosti i ekonomski rast, unapređenje sistemskog pristupa, osnaživanje institucija i integracije. Uz sve to, ne treba izostaviti iz vida da je temelj tog pristupa bio materijalni interes, prestiž da se osvoji više, da se postane jači i dominantniji od drugih a ne pitanje solidarnosti i suživota sa drugima. Postavljati sada pitanje kako to da je kod njih sve ok a kod nas je malo toga ok ne bi puno pomoglo.

Logično je da dijete koje se danas obrazuje u školama u Njemačkoj ima privilegiju u odnosu na dijete koje se obrazuje u školama u Bosni i Hercegovini. Nije pitanje je li to fer nego je mnogo toga jednostavno logično. I to treba shvatiti kao realnost konteksta života jedne ili više generacija, ili drugim riječima kazano: kao test života svakom ponaosob. Bježati od testa sve dok postoji sloboda u kojoj se može boriti i davati dorpinos nije nužno. Stoga je generacijski projekat u Bosni i Hercegovini danas mogao bi glasiti: kako afirmisati sopstvenu odgovornost. Odgovornost rukovodstva i odgovornost svakog ponaosob. Nije potrebno gledati u ono što je dobro kod drugog i diviti mu se a sebe stavljati u nemoćan položaj, niti je potrebno gledati u druge i kriviti ih. Ali isto tako, sasvim sigurno nije najbolje to što bi bilo ko mogao uraditi optuživati druge, makar to bila vlast. Bolje je ponuditi alternativu i na njoj raditi, boriti se. Bolje je pomoći onom od koga očekujemo više. Mnogo je bolje od sebe očekivati više odgovornosti a ne od drugog. I logično je. Na taj način se gradi put sopstvenog osposobljavanja i sustiže zaostatak.

 

Fuad Šišić