TESANJ.NET stranica grada
Ne može prije zore svanuti.
narodna poslovica
Kažu da snove koji nisu lijepi ne treba kazivati. Ali kada čovjek ne zna je li san lijep ili nije, ili ne zna je li to uopće bio san onda se lakše odluči da nekom kaže, čak da ga ispiše. U takvoj jednoj situaciji sam i ja. Mislim da sam sanjao kako me zove nekadašnji prijatelj iz daleka, koga nisam odavno čuo. Nekada smo dobro sarađivali, mislili smo da radimo ispravno i da se borimo za širi interes. Onda smo obojica prolazili kroz vrijeme, kroz teške godine odbrane i obnove, kroz izazove i iskušenja života u miru. Nije da nismo bili u kontaktu, da nismo na neki način bili u komunikaciji tokom svih godina ali nismo više isto mislili, nismo čak ni slično mislili. Više smo slušali i čitali jedan o drugome nego što smo međusobno razgovarali. Došli smo u neki suprostavljen odnos, teško mi je kazati protivnički a kamoli neprijateljski, ali odnos koji ne služi na čast ni meni, ni njemu. Ne znam ko je kriv od nas dvojice, ja mislim da nisam. Vjerovatno i on to isto misli. Jer čovjek teško nalazi snagu da istražuje svoje slabosti i da poduzme nešto sam protiv sebe. Lakše je vidjeti slabosti drugih pa i poduzeti nešto protiv drugih. Ali nije bolje.
No da se vratim na san kakav god da je bio ili nije bio. Kaže mi nekadašnji prijatelj da ga je zvao čovjek iz CIA, ured za Jugoistočnu Evropu. I nastavlja sa pričom. Amerika je zabrinuta za to što se dešava u Tešnju. Tešanj je postao straeški interes Amerike. Vi već dole znate zbog čega je to tako. Da to sada ne objašnjavam iako je on meni prenio detalje. Oni smatraju da je u cilju stabilizacije odnosa u Tešnju i zaštiti strateških američkih interesa u tom dijelu svijeta, važno da se ti kandiduješ na narednim općinskim izborima. Ali bez bilo kakvih stranačkih zastava. Zastave u tom dijelu svijeta imaju različito značenje i izazivaju konflikte. Bez bilo čije zastave. Onako sam, znaš već. Podrška nije sporna. Pare nisu problem. Para ima.
Šutim ja i slušam jer slabo čujem. Onda ne vjerujem da li ja to uopće čujem ili mi se čini, pa šutim. Nekadašnji prijatelj priča a ja slušam i šutim. Činilo se da traje i traje. U jednom momentu, nekako povišenim glasom mi reče: pa hoćeš li šta kazati? I u tom momentu čujem Emirin glas (moja supruga). Veli morala sam te ošamariti ti izgleda nešto sanjaš i kao da nekog udaraš i nogama i rukama. Ovo sam čuo bez slušnih aparata. Ali mrak, ne vidim. Emira se okrene na drugu stranu i nastavi spavati. A ja kontam šta sam ja to sanjao i jesam li sanjao? Onda kada mi se činilo da sam čuo sve što sam napisao, nemam kome kazati ono što bih htio reći. I kao odgovor, i kao savjet. Da ustanem i upalim svjetlo neće koristiti. Nema me ko slušati, jer Emira i što bi slušala sve je već čula. Da probudim djecu? Ne, neće me uopće razumjeti. Djeca ne očekuju takve snove. Ostanem u mraku, pokušam zaspati nadajući se da ću dočekati vrijema za sabah i izlazak Sunca. Ne može prije zore svanuti.
Fuad Šišić
