Optimizam

Ako mi nešto kažeš, povjerovaću ti.
Ako to ponavljaš, počeću da sumnjam u to što si rekao.
Kada počneš da insistiraš na tome, misliću da lažeš.
kineska izreka

Vjerovati da postoji svrha života čovjeka na Zemlji, ne biti ljut, imati strpljenja, prihvatiti prošlost, okrenuti se budućnosti, brinuti o sebi, ne bježati od istine makar bila gorka, pomoći drugima koliko se može, nadati se dobru i raditi na tome. Moglo bi se mnogo toga poredati kao znakove pored puta koji se nalaze na stazi optimizma. Čini se da su ponekada ti znakovi zaprljani pa ih treba očistiti. Mogu ih zaprljati oni koji putuju ali i oni koji bi trebali te znakove održavati, ali i postavljati nove.

Društvo nije organizacija ali država to jeste. Organizacija po definiciji treba da ima više reda od nečeg što nije organzacija. A kako reče Bogić Bogućević (čovjek koji je imao dovoljno bosanskohercegovačkog patriotizma i ljudske hrabrosti da kao član Predsjedništva SFR Jugoslavije 1989-1991. godine zastupa interes Bosne i Hercegovine u Beogradu neuporedivo bolje nego što to čini današnji Predsjedavajući Predsjedništva u Sarajevu): ima mnogo više reda u našem društvu nego u našoj državi (Bosni i Hercegovini). Uz to, dodao je Bogićević: Vi danas ni za jednog čovjeka ne možete reći da pripada državi Bosni i Hercegovini, jer pripada entitetu, kantonu, narodu i partiji.

Stanovnici koji naseljavaju neki prostor, koji žive i rade na tom prostoru, sarađuju ili se svađaju jesu pripadnici tog društva i građani te države. Oni to u savremenom svijetu postaju svojim rođenjem, a poslije mogu svojim izborom svoj identitet dopunjavati, mijenjati, upotpunjavati, reducirati, negirati,… Čovjek je slobodan da sam donosi odluke u vezi sa svojim izborom. A kada takvi izbori počinju praviti nered u društvu i državi, onda javne institucije uspostavljaju red na temelju zakona. Javne institucije koje imaju javne ovlasti treba da očiste znakove pored puta i po potrebi postave nove da putnici jasno vide te znakove. I da putnici nemaju problem dok slijede te znakove, i da imaju problem ako ih ne slijede. Tako se uzajamno gradi staza optimizma od strane putnika (podanika) i strane javnih institucija (vladara).

Sve je to prilično jednostavno na bilo koji način opisati i predočiti sliku onog šta bi trebalo biti ali pravi izazov je kako do toga doći u stvarnom životu. Posebno je to teško u društvu koje polovično nije zainteresovano za promjene ili smatra da se promjene ne mogu napraviti pa je odustalo od bilo kojeg pokušaja, a druga polovina izlazi na izbore i daje podršku istom konceptu, istom pristupu jer nema bolje ponude. Ili tačnije kazano, bira između onog što nije dobro i goreg. Društvo koje bolje funkcioniše od svoje države pokazuje nesposobnost u području organizacije. U području u kome bi preduslov bio, ne identifikovanje zajedničke platforme ili programa nove vlasti, većine ili matematičke većine u zajedničkim organima vlasti kako vole kazati oni koji ne vole Bosnu i Hercegovinu, nego identifikovanje zajedničkih vrijednosti koji mogu biti realan osnov za uspostavu zajedničkih ciljeva koji bi imali podršku u političkoj i institucionalnoj volji da se ti ciljevi u realnom vremenu dostignu.

Bez toga, ulazi se u začarani krug jednog veoma iscrpljenog modela koji prelijeva iz šupljeg u prazno nastojeći pri tome pokazati kako se radi o mudrosti i uspjehu, o sigurnoj stazi optimizma uništavajući svaku volju putnika da i sami budu ohrabreni kako znakove pored puta treba poštovati. S druge strane, oni koji ne žele da imaju zajedničke vrijednosti sa drugima a imaju podršku na izborima, oni se ponašaju baš onako kako su se ponašali oni koji su imali oružje u svojim rukama početkom 90-tih prošlog stoljeća. Oni osjećaju snagu da prave nered a ne red u državi. I oni to uspješno rade. Ostaće nejasno ko i zašto im u tome pomaže?

Izgovor ne može biti u tome da nema drugog izbora. Crvena linija koju ne treba prelaziti tiče se reda na strani države a ne opstanka na vlasti ili u vlasti. Primjer ponašanja na vlasti koji je promovisao Bogić Bogićević je primjer dobre prakse. Taj primjer je vodio mogućnosti i prilici da r. Alija Izetbegović, isto tako hrabro i odlučno nastavi voditi Bosnu i Hercegovinu ka historijskim kontinuitetu posebnosti. Taj historijski kontinuitet posebnosti se ogledao u činjenici da je Bosna i Hercegovina bila stoljećima centar multikulture a Srbija i Hrvatska su bile periferije tog centra.

Ali sada pred Bosnom i Hercegovinom stoji zaista veliki izazov. Bosna i Hercegovina dočekuje 27. godišnjicu nezavisnosti dok njen predsjednik, prvi od trojice, Predsjedavajući Predsjedništva BiH izjavljuje (09. januara 2019. godine): Sinonim za našu slobodu je Republika Srpska i Srbija, a nikakva BiH. U situaciji kada je glavna vijest gdje i kada će biti zastava jednog entiteta, ko će s kim u vlast a ko neće i povećanje penzije za 11 KM. Iako ne djeluje optimistično bar je toliko besmisleno da je krajnje vrijeme za novi početak. Na temeljima zakona, javne odgovornosti i zajedničkih vrijednosti koje su promovirali Bogić Bogićević i Alija Izetbegović.