Moć ili nemoć

Jaki ljudi ne napadaju nikada. Nemaju potrebe, znaju da su jaki.
Slabi uvijek napadaju. Njima treba glupo opravdanje za sopstvenu nemoć.

Robert De Niro

Za podizanje, rast i razvoj javnih institucija u državi potrebni su društveni mehanizmi. U savremenom svijetu oni se u najkraćem ogledaju u višestranačkom političkom sistemu, otvorenoj ekonomiji sa velikim udjelom privatnog vlasništva i civilnom društvu. Pitanja slobode i sigurnosti te individualnih i grupnih prava kao i pitanje pravde ovisi o efektivnosti i efikasnosti ovih društvenih mehanizama. Bosansko-hercegovačko društvo živi ozbiljnu krizu. Krize su, iako veliko iskušenje, prolazne. I kriza, sama po sebi, nije najveći problem ako se sačuva minimum dobrih praksi koje bi uz povoljnije okolnosti imale šansu da se razviju u poželjnu kulturu ponašanja. Na žalost, sve više svjedočimo generisanje loših praksi.

Višestranački politički sistem ne samo da nije doveo do modela održive Bosne i Hercegovine koja ne bi bila osporavana iznutra, taj sistem nije razvio ni proceduralnu odgovornost javnih funkcionera, nije održao ni minimum povjerenja u izborni proces niti je održao kolegijalnost i utarstranačke procedure pa sve do toga da nije sačuvao ni integritet stranačkih organa. Danas javne funkcionere i političke stranke nazivaju lopovima, kriminalcima, da samo misle na sebe, da pljačkaju narod i državu,…sve do: “Svi su oni isti”.

S druge strane, “samonikli”, kako ih naziva Boris Vukić iz Adižes instituta, Novi Sad su se kretali hrabro i odlučno. Često je to bilo “grlom u jagode”, po “svojim pravilima” ali su uglavnom nešto napravili, iskoristili prilike i neprilike, te stigli do određenog rasta i uticaja. Danas ih nazivaju svakako: osnivači, gazde, vlasnici, poduzetnici, privatnici, tajkuni. Ponekada za njih kažu “kako im nije dosta para”, “samo grabe još i još”. Oni “izrabljuju”… sve do: “Svi su oni isti”.

S treće strane, civilno društvo je više posmatrač nego sudionik, više pokušava da izvuče neki “šićar” nego da utiče na promjenu. Malo je organizacija civilnog društva gdje je izražen istinski volonterizam. Malo je strukovnih organizacija koje bi trebale po definiciji biti partner vlasti a ne poslušnik ili protivnik. Tako se sindikati svađaju unutar sebe za personalnu prevlast umjesto da imaju partnersku snagu uticaja na promjene. Penzioneri bi trebali kao statusna kategorija kroz svoja udruženja da imaju daleko veću partnerski uticaj na vlast nego što to ima bilo koja opoziciona stranka a kamoli stranka koju bi sami formirali. Udruženja demobilisanih boraca su u sličnoj situaciji.

Tako se došlo do tačke u kojoj niko i ništa ne valja. “Svi su isti” u gorem smislu. A iz takve percpecije stvarnosti teško je naći odgovor. Teško je mobilisati pozitivnu energiju. Stoga bi prvi koristan korak mogao biti promjena percepcije. Nisu svi isti. I kako god da je bilo, donekle se stiglo. Treba i može bolje, i na tome treba raditi tražeći odgovor kako a ne napadajući se međusobno. Vlast kakva god bila je bolja od bezvlašća. Poduzetnici koliko god radili po “svojim” pravilima bolje je nego da ih nije bilo. Civilno društvo kako god neadekvatno funkcionisalo, bolje je nego da ga nema nikako.

Pitanje je kako dalje? Već duže vremena na izbornim listama zakon traži učešće određenog procenta žena i mladih. Urađeno je to pod stranim pritiskom. Ali očigledno to nije dovoljno. Potreban je zakon, makar ga nametnuo OHR, po kome bi ograničili broj mandata na stranačkim i javnim funkcijama. I po kome bi u novim organima političkih stranaka ostajalo manje od 40% onih iz prethodnog mandata. Time bi se značajno suzbile prevelike lične ambicije i sebičnost te otvorio prostor ambicijama drugih koji donose nove ideje i potrebu za dokazivanjem. To bi trebao biti neupitan proceduralni kontinuitet ponašanja. Estetske promjene, uvođenjem manjeg broja novih osoba nije promjena. Samo se nova lica dovode u situaciju da prihvataju prethodne prakse. Treba zakonom natjerati da se reformišu političke stranke kao ključni nosioci višestranačkog političkog sistema a ne da se bježeći od nemoći prave koraci koji samo produbljuju krizu.

Ljudi koji su podigli firme ili su kupili firme trebalo bi da prihvate činjenicu da se radi o društvenim organizacijama. Vlasnik firme je vlasnik dioničkog kapitala i ima ovlaštenja da firmu proda, da dobit investira ili isplati, da postavi direktora (rukovodstvo) ili da sam bude direktor. Ali firma je ta koja ima obaveze i odgovornost prema dobavljačima, kupcima, uposlenima, državi i okruženju u skladu sa zakonima na prvom mjestu a onda u skladu sa politikama koje firma donese (a koji ne smiju biti protivni zakonima). Porez ne plaća vlasnik firme nego firma kao društvena organizacija koja se nalazi u području ekonomije. Najveći među njima (PDV) je transmisija poreza koji se naplate od potrošača. Radnici imaju obaveze i prava, i nisu ni u kakvom najamnom odnosu nego su uposleni u firmi i treba da rade u najboljem interesu te firme i da tako budu tretirani. Udruženja privrednika treba da budu snažan partner vlasti za promjene zakonskih propisa koji će donijeti bolji abmijent za uspješno funkcionisanje firmi uključujući i fer poreska opterećenja. Taj uticaj je važniji od bilo kakvog pojedinačnog uključivanja nekog poduzetnika u stranačke aktivnosti pa i u uticaj na personalna imenovanja. Ni javni funkcioneri, ni vlasnici dioničkog kapitala u firmama ne treba da očekuju privilegiju u društvu ali mogu očekivati i trebaju biti poštovani u društvu. Naravno, zakonom bi trebalo zabraniti bilo kakvo sponzorstvo ili donatorstvo firmi prema političkim strankama.

A civilni sektor bi morao pokazati da stanovnici Bosne i Hercegovine nisu zaboravili da imaju u sebi vrijednosti. Ovdje bi se na najbolji način i u punoj mjeri trebao afirmisati princip požrtvovanosti na putu ka općem dobru. Na putu u kojem je interes svih preči od pojedinačnog interesa. I da se afirmiše princip pravde u korist slabih a ne jakih. I da stanovnici svojim primjerom pokažu da i za njih ne ostaje smeće pored rijeka i puteva, i kada kritikuju i sami poduzimaju akciju. Takav civilni sektor može biti pravi partner javnim funkcionerima da ih zaustavi ako pokušaju biti sebični, da ih usmjeri i natjera na ritam ako se uspavaju, da im ne bude protivnik ni poslušnik nego snaga koja se ne bori ni za funkciju, ni za kapital nego pruža primjer dobre prakse. A do tada, koliko god se ne slagali vrijeme da bar naučimo to kako se nije nužno međusobno optuživati da bi se afirmisao svoj stav, i nije nužno dokazivati da je neko nespososoban ako se žele napraviti personalne promjene.

 

About Fuad Sisic