Umrijeti star a mlad

Kad starac pogriješi, kaže se da je sišao s pameti;
kad mlad čovjek pogriješi kaže se da još nije došao pameti.

narodna poslovica

Sretnem na parkingu meni dragog čovjeka i kako se rijetko susretnemo, obradujemo se. Tako je bar izgledalo obojici, ali i stvarno sam tako osjećao. Vjerujem da je i on. Nekada smo se viđali svakodnevno, onda sedmično, pa mjesečno, pa sada godišnje ili se sretnemo ili prođe godina a da se i ne sretnemo. Šteta. Okolnosti utiču na to da se čovjek mijenja. Ali nije sve do okolnosti, ima uvijek nešto i do čovjeka. Povod za ovaj tekst nije ovaj iznenadni susret sam po sebi, nego izjava koju sam čuo pri ovom susretu: Vjeruj mi, može čovjek umrijeti star a da još bude mlad.

Čovjek koga sam sreo je pun energije, iznadprosječno. I ta energija ga nosi. Sjećam se da je i mnogo godina ranije imao takvu energiju. Snažan stav. Ali mi danas djeluje da je imao veću kontrolu nad tom energijom dok je bio s manjim brojem godina života nego danas. Nekako ona izreka da treba dodavati život godinama a ne samo godine životu kao da se ne odnosi na ovog insana. Da je neko drugi rekao: Vjeruj mi, može čovjek umrijeti star a da još bude mlad, ne bih o tome poslije mislio. Ali ovaj čovjek mi je drag. Uradio je mnogo dobrog, ono što ja znam a vjerovatno mnogo više što ne znam. Uradio je i ono što nije trebao, što je bilo pogrešno, ali ko nije? Uvijek je samo pitanje mjere. Koliko čovjek uradi toga što je pogrešno i kaje li se zbog toga? Jer ako ne misli o tome, ako se ne preispituje, ako nije učinio ništa da bude bolji nego što je bio jučer i ako ne nastoji biti bolji sutra nego danas onda se uglavnom mjera izgubi. A onda…

I zato razmišljam je li ispravno ili pogrešno umrijeti star a biti još mlad. Nekako mi je logičnije da star čovjek umre star. Čovjek prolazi kroz vrijeme i dobro je da nosi sa sobom taj trag vremena. Iz toga bi morao nešto naučiti o svojoj prolaznosti. Jer vrijeme mladosti je sklono strastima, užicima i zabludi, a mladost koja izbjegne takve zamke zaslužuje poštovanje starosti. Ali ako starost ostane u zabludama mladosti, ako nastoji ovladati onim što će ostaviti, pitanje je kuda ide i čemu se nada? Neki su već rekli da je četrdeset godina starost za mlade ljude, pedeset je mladost za starce. I da niko nije toliko star da ne bi mogao živjeti još jednu godinu. Ali to su samo različita mišljenja o neminovnoj i dosljednoj prolaznosti života. Čini se da ništa nije dosljednije od starenja i ništa nije žalosnije od starca opterećenog godinama, koji osim svoje starosti, nema drugog dokaza da je živio.

Zato nakon razmišljanja o onome što sam čuo: Vjeruj mi, može čovjek umrijeti star a da još bude mlad, ne mogu ni da se složim niti da tvrdim suprotno. Možda je pravi odgovor u tome da je ovo odgovor na pitanje koje nije nikad ni postavljeno. Jer zašto bi neko uopće postavljao takvo pitanje? Čovjek se treba truditi ostati aktivan i koristan koliko god dugo može. Bio mlad ili star.

Fuad Šišić

About Fuad Sisic