TESANJ.NET stranica grada
Zemlja zaslužuje da ju posmatramo kao svoju domovinu.
Domovina se, to znaju sve kulture, ne razara.
Ernest von Weizäcker
Quo vadis? (lat.: kamo ideš?), prema predaji, riječi što ih je apostol Petar uputio Isusu (Isa a.s./islam), koji mu se ukazao na putu Via Appia kada je htio pobjeći iz Rima pred Neronovim progonima kršćana. Petar je uskliknuo: Quo vadis, Domine? (Kamo ideš, Gospodine?), a Isus mu je odgovorio: Venio Romam iterum crucifigi. (Dolazim u Rim da ponovo budem razapet.). Petar se posramljen vratio u Rim, gdje je umro mučeničkom smrću.
Slučaj Bosne i Hercegovine je primjer države na koju se primjenjuju dvostruka mjerila. Organizacija ujedinjenih naroda prizna nezavisnost Bosne i Hercegovine a onda donese rezoluciju o zabrani naoružavanja Bosne i Hercegovine kako ne bi mogla braniti svoju nezavisnost. Stotine hiljada ljudi je protjerano od aprila do jula 1992. godine samo zbog svoje etničke pripadnosti. To je radila policija i vojska samoproglašene Karadžićeve tvorevine nad nenaoružanim stanovništvom. Organizacija ujedinjenih naroda proglasi Srebrenicu svojom zaštićenom zonom, jedinice koje su branile Srebrenicu predaju najveći dio naoružanja a onda 11. jula 1995. godine niko nije branio zaštićenu zonu. Znali su šta se sprema Srebrenici i dopustili su to. Pri izradi Mirovnog sporazuma koji je ujedno i današnji Ustav Bosne i Hercegovine dopustili su da ključnu ulogu imaju oni koji su rušili Bosnu i Hercegovinu. Od površine 51.209,2 km2 koja pripada Bosni i Hercegovinu napravili su unutrašnju organizacijsku raspodjelu tako da 2.219.220 stanovnika koristi površinu 26.110 km2 (85 st/km2) dok 1.228.443 stanovnika koristi površinu od 24.525.5 km2 (50 st/km2). Ostalo je distrikt Brčko. Nakon svega, po popisu iz 2013. godine u Bosni i Hercegovini živi 50,11% Bošnjaka, 30,78% Srba, 15,43% Hrvata i 3,78% Ostalih. Odlučivanje na nivou Bosne i Hercegovine je tripartitno.
Danas vodeći funkcioneri susjednih država tumače Dejtonski sporazum na temeljima one platforme koja je rušila oružjem Bosnu i Hercegovinu. Jedini ovlašteni izvorni tumač tog sporazuma, OHR – Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini često šuti, ili ponekad izrazi svoje neslaganje. Jedino OHR ima ovlaštenja da donese odluke i otkoči opstrukcije ako su saglasne članice PIK-a (Vijeća za provedbu mira). Ko god prati saopćenja sa sastanaka PIK-a zadnjih 10-tak godina i više može uočiti da su ona isprazna, puna beskorisnih diplomatskih fraza i blagog optimizma koji nudi lažnu nadu. Bosna i Hercegovina za skoro četvrt stoljeća nije uspjela napraviti bolji Ustav od Dejtonskog mirovnog sporazuma. A to je stanje koje danas asocira više na to da je oružje 1995. godine odloženo da bi se započeto završilo drugim sredstvima a ne zbog tog što se našlo dugoročno održivo rješenje.
Uprkos svemu mnogo je toga urađeno. Obnovljene su institucije Bosne i Hercegovine iako neefikasne, postoje zakoni, postoji ekonomski oporavak. Ipak su ključni iskoraci napravljeni uz akcije OHR-a i pritiska sa strane. Problem je što su institucije Bosne i Hercegovine slabe, nemaju zajedničku viziju, zajedničke ciljeve niti zajedničke vrijednosti. Jer nije postojala politička volja izabranih javnih funkcionera (koji Bosnu i Hercegovinu ne vide kao svoju domovinu) da se u cjelosti implemetira Dejtonski ustav. Posljedice koje danas vidimo ogledaju se u sve većoj jednoetničkoj zauzetosti pojedinih dijelova Bosne i Hercegovine. Oni koji ne žele Bosnu i Hercegovinu su počeli praviti opstrukcije, zatim interpretirati Dejtonski ustav samo kako njima odgovara da bi došli u fazu potpunog suprostavljanja. Oni koji Bosnu i Hercegovinu smatraju svojom domovinom nisu našli odgovor na takvo ponašanje. Javno polemišući neslaganje kroz dnevnopolitičku korist idu prvima na ruku, da bi i sami došli u fazu nedosljednog provođenja Dejtonskog ustava.
Nakon četvrt stoljeća nema ni na vidiku društvenog modela koji bi počeo graditi unutrašnju integraciju države Bosne i Hercegovine, unapređivati njenu organizacijsku strukturu niti ima na vidiku modela koji bi jačao njene institucije, profesionalni kodeks i fer odnose. Sadašnji model nije ništa drugo nego iscrpljivanje, ko će duže izdržati: oni koji rade na dovršetku projekta rušenja Bosne i Hercegovine u korist susjednih država ili oni koji se nadaju da će Bosna i Hercegovina ostati samo njihova domovina. U posljednje vrijeme sve ukazuje da su prvi u prednosti.
Da bi se moglo govoriti o dogovoru nužno je uspostaviti zajednički smjer na nivou Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina, za sada, nema snage da to sama uradi. Mnogo je dokaza za to, a jedan od njih je i činjenica da je Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine čovjek koji više od deset godina najviše osporava Bosnu i Hercegovinu. Upravo je on na posljednjim općim izborima u Bosni i Hercegovini dobio najviše glasova. To je simbolički poraz Bosne i Hercegovine.
Vjerujem da bi Bosna i Hercegovina mogla pronaći zajednički smjer kretanja ka budućnosti kada bi se susjedne države prestale beskrupulozno i otvoreno miješati u unutrašnje odnose Bosne i Hercegovine. Kada bi prestali negativni uticaji susjednih država na oporavak društvenih odnosa u Bosni i Hercegovini. Ali očigledno je da za takvo nešto ne postoji spremnost. Velike sile to dopuštaju. I to izgleda neće brzo prestati.
Etnička pitanja su vezana za emocije a ne za etiku i logiku. Ali nisam više siguran da je to samo odličan recept za opstajanje na vlasti. Čini se da Bosnu i Hercegovinu vode nazad. A ne bi trebalo. Nikako ne bi trebalo. I niko to ne bi trebao dopustiti. Međusobno povjerenje se može graditi bez emocija. Treba napustiti puteve laži, sebičnosti, isključivosti i korupcije te se okrenuti putevima istine, zajedništva, saradnje i transparentnosti. Bar bi to morali oni koji Bosnu i Hercegovinu posmatraju kao domovinu.
