O vakufima i nacionalizaciji

Ovih dana se aktuelizira pitanje vakufa i održavaju se razne manifestacije kojima je cilj podsjećanje na vakife i afirmisanje dobre prakse što bi se danas moglo prevesti kao javno-privatno partnerstvo u biznisu za opše dobro ili tako nekako slično.

Nisam tome puno vičan, mada sam o vakufima i vakifima podosta pročitao i saznao, uvijek mi se nameće pitanje i dilema: kako i za koliko vremena može neko zaraditi ili na drugi način steći toliko imetka i moći da može, recimo, finansirati granju tako monumentalnih objekata za čiju obnovu ili rekonstrukciju, u današnjim uslovima, trebaju milioni “evrića”.

Prema navođenju Abudlaha Škaljića u: Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Sarajevo 1966. riječ vakuf je arapskog porijekla, a znači: “muslimanska zadužbina koja služi islamskim vjerskim, kulturno-prosvjetnim i humanim ciljevima; muslimanska vjerska imovina,” a u turskom jeziku ima i značenje: zaustaviti, zadržati.

Kako god, u našem svakodnevnom životu to se shvata kao opšte korisno djelo ili davanje s ciljem da se davalac (vakif) u budućnosti iz pokoljenja u pokoljenje pamti po dobru i korisnosti. Opšte prihvaćena percepcija je i to da ono što se vakufi (daje u kao zadužbina koja služi islamskim vjerskim, kulturno-prosvjetnim i humanim ciljevima) mora biti zarađeno i  stečeno na dozvoljen (halal) način, što bi se reklo – stoposto pošteno.

Literatura bilježi i mnogo vakifa i mnogo vakufa i mnogo različitih aspekata sa kojih je ova materija izučavana, a ja povodom rekonstrukcije Aladža džamije u Foči (kamo li sreće da to toga nije moralo doći), vratim malo sjećanja i pretražim literaturu i arhivu pa nalazim da je o vakufima i vakifima pisano podosta, ali još uvijek nedovoljno jer je, po mome saznanju, poslabo originalnih izvora ostalo.

Tako koristim knjigu Aladina Husića: Prilozi historiji grada Tešnja, Tešanj, 2017. i nalazim interesantne fusnote koju upućuju i na druge autore i izvore. Iz teksta se iščitava da je bilo zloupotreba i nemara u pojedinim slučajevima i neracionalnog raspolaganja vakufskom imovinom. Dakle, ljudi i ljudske slabosti su uvijek i svuda prisutne. Vrijedi uzeti i pročitati, a sjećam se i jednog kazivanja o nekom tešanjskom koljenoviću koji je pozamašnu svotu novca ili nepokretne imovine uvakufio da bi se murabeha (dobit, prirast od glavnice) koristila za pomoći sirotinji u Medni ili Meki. Valjda vakif mislio da je sevapnije pomagati tamo neke daleke kao da sirotinje i jada nije imao pred kućnim vratima. I to je ljudska zabluda i zabuna, on tako htio, a kako je do imovine tolike došao i koliko mu je puta domaća sirotinja uzdahla pred kućnim pragom nije naše da znamo ali imamo pravo da se pitamo…

U porodičnoj arhivi nalazim i originalne dokumente koje prepisujem onako kako je napisano, a priložena fotografija mi ne da lagati.

Treći priloženi dokument sam prekucao radi lakšeg čitanja:

Podaci

Za područje Džematskog odbora u Tešnju, kod kojeg je uglavnom stanje nacionalizacije, kako slijedi:

1/ NACIONALIZOVANE SU u tešnju zgrade:

a) Zgrada – medresa, prizemna koja ima 7 prostorija,
b) -//- mekteb na sprat, koja ima 8 prostorija u kojoj je smještena bolnica – Dom nar. Zdravlja u Tešnju,
c) zgrada prizemna, koja  ima 7 prostorija,
d) -//- mektebska u samom haremu-dvorištu Avdipašine džamije u Tešnju.

2/ ISPOD NACIONALIZACIJE ZAPRAVO NIJE NIŠTA IZUZETO,

osim dvije male prostorije na nekakvoj čardakliji riglovanoj, pod kojom su prostorije radnje i ćefenci starinski, a koje su prostorije ostavljene za Džemaski odbor i Udruženje ilmije-i a ko su isto sasvim trošne i 100% dotrajale, i inače u doglednom vremenu neminovno dolaze u obzir za rušenje iz estetskih razloga. Osim toga sramota je da jedna vjerska ustanova-organ IVZ, i Udruženje ilmije koji predstavljaju oko 20.000 muslimana sjede u ovakvim mizernim prostorijama o čemu već muslimanski svijet govorka i protestvuje, obzirom da je već općenito svakom postalo poznato, da se je po Zakonu imalo pravo na odgovarajuće prostorije za sjedište Džematskog odbora i Udruženja ilmije, kao i na stanove svih aktivnih džamija.

3/ NIJE IZUZETA ISPOD NACIONALIZACIJE ZGRADA

pod a 1/-medresa i pod 1/b bivši mekteb koja bi jedna od ovih zgrada mogla u cijelosti da zadovolji potrebe IVZ. u Tešnju t.j. bilo bi s tim rješeno pitanje prostorija Džematskog odbora i stana Džematskog imama. Inače ako se ovo pitanje ne riješi pozitivno za IVZ. u Tešnju, novopostavljeni džematski imam Ćeman Mehmed ef. biće primoran dužnost napustiti, a u vezi s tim i Džematski odbor bi se pokolebao pred kritikom ehalije, koje pripisuje indolentnost i javašluk ranijem Džematskom odboru.

Na ime ehalija (op.cit.Škaljić: stanovništvo, mještani, svijet, narod) zamjera bivšem Džematskom odboru radi što se nije borio raspoloživim sredstvima za zaštitu zakonitosti, obzirom da Zakon o nacionalizaciji zgrada i gradilišta predvidja i stanove imamima za sve aktivne džamje kao i prostorije za Džematski odbor i Udruženje ilmije.

Na rješenje o nacionalizaciji Džematski je odbor podnio vrlo mršave prigovore neosnovano tražeći da im se ostave sve vakufske zgrade radi izdržavanja IVZ. u Tešnju, umjesto da prigovara i zatraže isključenje ispod nacionalizacije onih objekata, koje im po zakonu pripadaju, i prema tome nije nikakvo čudo, da su prigovori u cijelosti odbijeni.

Razumljivo je da je Džematski odbor u Tešnju protiv rješenja Komisije za nacionalitzaciju pri SNO-u Doboju, s kojim su odbijeni podnešeni prigovori podnio žalbu Komisiji za nacionalizaciju  pri Izvršnom vijeću NR BiH, a o čemu je upoznato Starješinstvo IVZ u Sarajevu, a naročito što o tome upoznati ponovnom predstavkom Džematskog odbora u Tešnju, koja je proslijedjena putem Povj.IVZ. u Doboju pod brojem 696/61 na što do danas nije uslijedilo nikakvo rješenje.

4/( Što se tiče mijenjanja nacionalizovanih za nenacionalizovane zgrade rado bi Džematski odbor poklonio jakamoli u zamjenu dao ispod nacionalizacije isključene i za potrebe IVZ. ostavljene prostorije za jednu od dvije nacionalizovane zgrade t.j. medresu ili mekteb, koje su zgrade i ranije isključivo za potrebe IVZ. u Tešnju služile.

I ako se u ovim zgradama komotno nalazi Dom nar. Zdravlja i bolnica, ali je činjenica da te zgrade samo privremeno u te svrhe služe i to čisto silom prilika, što se to najbolje dokazuh(j)e činjenica, da je nova zgrada u te svrhe izgrađena, koja će početi služiti namijenjenoj svrsi narednog ljeta. Trebalo bi ostavljene dvije prostorije-čardaklije mjenjati za zgradu po 1/:-t.j. mektebsku zgradu, koja se nalazi u samom dvorištu Avdipašine – džamije u Tešnju, kako bi bar jedan džamijski imam od četiri aktivne džamije u Tešnju bio osiguran stanom.”

———————————

Dakle, i ono što je privremeno bilo nacionalizovano, a bilo vakufsko (po bilo kojem osnovu) nije korišteno nenamjenski, nije služilo ni za birtiju ni za kockarnicu – kladionicu. Već, upravo, je služilo ehaliji – bilo je ambulanta i bolnica. Služilo je toj silnoj ehaliji od oko 20.000 i još više građana pa i muslimana i aktivnih vjernika islamske vjeroispovijesti koje vjerska načela obavezuju da vode brigu o svome zdravlju i obrazovanju u svakom pogledu.

Valja napomenuti da je početkom šezdesetih godina – početkom rada Doma zdravlja u novoizgrađenom objektu zgrada Medrese predata Islamskoj zajednici u Tešnju, a Šareni mekteb je još dugo godina služio kao zgrada za Biblioteku sve dok je neki novi “pravovjernici” nisu “izmjestili” u druge prostorije. Srećom i Biblioteka sada ima svoje prostorije, a i Šareni mekteb je u službi i koristi za islamske vjerske, kulturno-prosvjetne i humane ciljeve.

Ovdje i ovom prilikom mora se istaći i zapisati činjenica da se sve ovo dešavalo šezdesetih godina, dakle svega oko petnaestak godina od završetka Drugog svjetskog rata iz kojeg smo izašli “i gladni i goli i bosi” pa radili i gradili bez ikakvih  donacija i sadake.

Sve, što se kaže, sobom i sa sobom…

Svašta treba sačuvati za sjećanje i podsjećanje i buduće poboljšanje…