TESANJ.NET stranica grada
Sve bih dao za domovinu. Čak i narod.
Stanislaw Jerzy Lec
Pita me prijatelj, misleći da ja još uvijek nešto znam o dešavanjima u stranačkim politikama, kako je to moguće da nakon tako krupnih međusobnih otpužbi, podmetanja i napada dvije probošnjačke političke stranke zaborave sve i naprave sporazum da ostanu zajedno u vlasti? Velim, onako na prvu, u šali: vidiš koliko vole domovinu pa su preko svega spremni prijeći.
Čudno jeste ali nije prvi puta. I nije problem što su sada zajedno, nego je greška što su se ranije međusobno optuživali, podmetali i napadali. A to po svemu sudeći nije zadnji put, iako bi dobro bilo da jeste. I nije problem u političkim strankama, slabosti leže u ljudima. Ako je ljubav prema vlasti prevelika, neumjerena, spremna da iskoristi sva sredstva kako bi dobila glas više onda je ona spremna i preko svega prijeći da bi bila u vlasti. S druge strane, stanje u društvu je tako puno rizika, izazova, prijetnji da ne treba isključiti mogućnost da se probudi svijest i savjest istih tih ljudi spram domovine i uradi najbolje što se može. Svim srcem želim da se radi o ovom drugom ma koliko mi iskustveno znanje govorilo da je mala vjerovatnoća. Ipak se treba nadati promjeni na bolje. Ako ništa drugo ono zbog toga što je besmisleno nedati se promjeni na gore.
A kako pomoći onima koji vole više vlast nego domovinu? Jednostavno je, za njih ne treba glasati. Njih ne treba podržavati. Ono što je teško jeste prepoznati one koje više vole vlast nego domovinu. Ne kažem to zbog toga što ih ima puno, nego zbog toga da treba znati a ne misliti/pretpostavljati o tome, kako bi mogli ispravno djelovati. Jer po njihovim govorima i po njihovim statusima na društvenim mrežama to se ne može raspoznati. Vole zastavu BiH, vole BiH reprezentaciju, vole biti prisutni na važnim događajima, vole isticati kada je nešto dobro ma koliko sami bili zaslužni za to, i tako redom. Ali po tome se ne zna da li neko voli domovinu, a kamoli da li voli više uraditi ispravnu stvar nego ugoditi sebi. Ako ne bi volili zastavu BiH, po tome bi znali da ne vole domovinu ali obrnuto ne važi. Mnogo je manje potrebno za ne voliti nego za voliti domovinu.
Veli mi prijatelj, pa znaš – ja to ne mogu shvatiti, u meni ima neki princip čudan za ovo naše vrijeme. Ja ne mogu ako sam za nekog kazao da je lopov, da je nikakav, ne mogu s njim danas raditi zajedno. Jer neće to ići. Ne ide to kod nas, jučer lopov/ danas pošten. Znaš da ko je jučer lagao, laže i danas. Lažov, samo malo stariji.
Ušutim. Ne vrijedi raspravljati. Ne zbog toga što me nije briga, niti zbog toga što moj prijatelj možda nema pravo, nego zbog toga što se raspravom ništa neće riješiti. Mislim, kada bi samo mogli osmisliti neko rješenje oko koga bismo mogli diskutovati, složiti se i pogurati zajedno, išlo bi to. Kada bismo se samo mogli složiti oko toga…ako se već ne možemo složiti oko onoga što ne ide.
Fuad Šišić
