Razgovor

Dosta nam je govora, nama su potrebni razgovori.

Sulejman Bugari

Prošle sedmice dobijem sms poruku u kojoj piše: planiraj tada i tada, u toliko i toliko, kod toga i toga, doći će taj i taj da nas četvorica porazgovaramo. I ja uplanirao te došao baš tada, u toliko kod toga. I dođosmo svi. Ovaj ćetvrti nije morao ni dolaziti, on je već bio kod sebe. Onako prijateljski, jaranski se lijepo pozdravimo kako to mi znamo. I tako, riječ po riječ, krenuo razgovor, neformalni i formalni. Svako je rekao šta je htio po jednom pitanju. Nije svako isto dugo govorio, i nije svako isto govorio ali je važno da nismo svi u isto vrijeme govorili. To je dobar znak. To bi trebalo značiti da jedni druge čujemo dok govorimo. Na žalost, čuti nije dovoljno. Treba i slušati šta drugi govore. A to je nekako uvijek veći izazov.

Posebno je to izazov kada se sastanu ljudi sa različitim iskustvom. Svačije iskustvo je sopstveni dokaz da ima smisla ono što tvrdi. Uzalud je govoriti o vrijednosti zajedništva ako vas sluša čovjek koji je pokisao i traži suhu odjeću, a drugi koji je prozebao i traži toplu sobu. Ili ako vas sluša neko ko ima velike lične ambicije. Potpuno je svejedno. I u jednom, i u drugom slučaju radi se o fokusiranju na sebe a ne na nas. A razgovor nije razgovor ako nema fokusa na nas. Ako je neko fokusiran na sebe – on razgovor pretvara u govor. I umjesto da napiše blog pa koće neka čita, on razgovor pretvara u blog, u kolumnu kao što ja to sada činim dok ovo pišem.

A govor nije razgovor. To se svako može uvjeriti ako pokuša razgovarati sam sa sobom. Neka ne drži sebi govor nego neka razgovora sa sobom. Vidjeće razliku. Neka se suprostavi sam sebi, prije nego se suprostavi drugima. Ako nije u stanju sa sobom obaviti razgovor kako će s nekim drugim? A koliko je razgovor koristan ilustruje basna koja slijedi.

Životinje koje su živjele u šumi pričale su kako medvjed ima listu životinja koje želi ubiti. Sve životinje su živjele u strahu, a nakon nekog vremena uzvikne jelen kako više ne može živjeti u strahu i ode pitati medvjeda je li to točno.

“Medo čujem da imaš listu za ubijanje.” “Imam.” – odgovori medvjed. “Jesam li ja na toj listi?” – zabrino upita jelen. “Jesi.” – odgovori medvjed. Dan poslije medvjed ubije jelena.

Drugi se ohrabri vuk i potrča medvjedu. “Medo čujem da imaš listu za ubijanje.” – upita vuk. “Imam.” – odgovori medvjed. “Jesam li ja na toj listi?” – ponovno će vuk. “Jesi.” – odgovori medvjed. Sutradan i vuka nađu mrtvog.

Sljedeći dan lisica se uputi kod medvjeda, pa ga upita – Ej medo, jesam li ja na toj tvojoj listi?” “Jesi lijo.” – odgovori medvjed. “A jel bi me mogao brisati sa te liste?” – upita lisica. Može, nema problema.” – odgovori medvjed. I lisica nastavi sretno i ugodno živjeti u lokalnoj zajednici.

About Fuad Sisic

Komentariši