TESANJ.NET stranica grada
_________________________________________________________________
Odlomak iz knjige
»Zapis o Knjizi ili Sabrano pjesničko govorenje Amira Brke«
koja uskoro izlazi iz štampe u izdanju CKO Tešanj
_________________________________________________________________
“Svijet postoji da bi nastala jedna knjiga” (Malarme) – misao je sa kojom smo od samog početka, samo za sebe, čitali ovu knjigu. Ta misao, vrijeme je da kažemo, od početka je kao slutnja i očekivanje bila jača od onog našeg famoznog pretpojma o vezanom stihu. Dva su razloga za to. Odavno smo, naime, potpuno zaokupljeni (Malarmeovom) idejom Knjige i Djela – najapstraktnije, ali i najtačnije rečeno: svojevrsnom hipostazom jedinstva pjesničke egzistencije i esencije, i ne samo idejom nego i jednom, čini nam se, ne samo pjesničkom, e(g)zoteričnom praksom. Drugi se razlog, naravno, tiče same ove knjige u kojoj smo od prvog pogleda uočavali najozbiljnije poetičke, konceptualne, formalnosadržinske, strukturalne, egzoterične i ezoterične, unutrašnje i spoljne, izrecive i neizrecive razloge da je nazovemo Knjigom. U početku više bizarna nego tajanstvena, sama forma soneta počela je sve više pokazivati svoju metapoetičku energiju i snagu, otkrivati svoju metaforiku i simboliku, čitav jedan asocijativni niz slika koje nas, kako veli Klee, posmatraju, postaju stvarne (metaforičke) oči unutrašnje hermeneutike same Knjige: sabranog iskustva pjesništva i pjesničkog djela – dakle Djela, “shvaćene i opjevane”, življene “misli pjevača” (po Rembou).
Tada nam se počelo jasno u-kazivati: pravugaoni sonet je “portret” knjige, zbirka i album tih portreta je knjiga soneta, Nebeski nomad je jedna jedinstvena sonetna Knjiga. Ona malarmeovska Knjiga-Djelo, knjiga-grob i nadgrobna ploča, ali i onaj celanovski “grob u zraku” iz Brkine pjesme Dijalektika tmine; Todesfuge – koji sada mistično dobija svoju nadgrobnu ploču i svoje ime, i, kao kakav krilati grob u vazduhu, vraća se na zemlju i u naš život kao sveta riječ, i kao svetinja; otkriva možda i više nego što slutimo, po-kazuje se kao sama riječ i kao tajna same riječi, tajna same poezije.
Slijedeći nešto od onoga što smo do sada rekli, recimo to, na primjer, ovako. Prostor između vidljivog i nevidljivog u Rilkeovim Devinskim elegijama ispunjavaju anđeli. U Nebeskom nomadu taj prostor ispunjavaju riječi, “grobovi u zraku”. Ako ste pomislili da je to samo po sebi važna, za samu poeziju bitna razlika, niste sasvim u pravu; niste, zapravo, uopšte u pravu. Jer samo majstor i samo majstorska pjesma odlučuju o tome da taj “prostor” između toga dvoga ne bude prazna transcendencija, da bude poezija – “nova stvarnost” u biću jezika, u jeziku samoga bića.
Nepromjenjivost te pravougaone, po sebi profane forme u ovoj knjizi se posvećuje. Svetost forme sakralizuje desakralizovani, silnim logocentrizmom razsredišteni, u bezbroj zaošijanih slika razbacan i rasut svijet. (Meta)fizičke vrtoglavice i košmari tog svijeta naše su vrtoglavice, i obrnuto, i za pjesnika ne postoji drugi izlaz osim beskonačnog pokušaja da taj udvostručeni haos istovremeno is-kaže, po-kaže i skrasi u sonetnoj Knjizi, čija je struktura višestruka zagonetka i odgonetana tajna. Da bi se to dogodilo, rasap svijeta mora se, dakle, na svojoj koži iskušati i svojim srčanim jezikom po-kazati. Sonet se ovdje ispostavlja kao jedini način da naš unutrašnji govor ne razapne i rastrgne vlastiti eros i antitetika.
Brkin sonet nije puko stihotvoračko svladavanje forme na putu ka sadržini, ni puka potreba da se na posvemašnji stvarni nered odgovori nekakvim verbalnim redom. Sonet je kuća njegovog (pjesničkog) svijeta i jezika, i jedini siguran dom. Sonetna Knjiga domovina je pjesničkog bića, onā jedinā sa jasnim i sigurnim, vještačkim, a prirodnim i prirođenim granicama, kolijevka i na “rodnom groblju“ napravljen živi spomenik i iskopan grob. I ne na kraju, nego na koncu te beskonačne Knjige, u završnom stihu završnog soneta u kojem pjesnik žudi da bude vanvremen, dakle nerođen, ova je Knjiga kuća i za nekog blaženog, nerođenog koji je uvijek tu, pored nas – naš tajni ukućanin. Ova je Knjiga (vječna) kuća – dvorac od ruševina i na “ruševinama koje se podupiru“.
Ovi soneti i ova sonetna Knjiga jesu sve to, i nešto više, nešto što se ne tiče samo sadržine i forme nego njihovog jedinstva i jedne temeljne novosti i bitnog, čini nam se epohalnog pomaka u Brkinom pjesništvu kada je o osjećanju i razumijevanju svijeta i svjetskopovijesnog vremena riječ. U najkraćem – o posljednjim vremenima govori se otkad je svijeta i vijeka. Tako se prepoznaje i o sebi zna govoriti gotovo svako istorijsko i svjetskopovijesno doba, ali, po svemu sudeći, ni jedno s većim razlozima i izgledima i pravom da se tako nazove i posljednje zbilja bude – ne mogne biti drugačije, nego ovo naše.
U mnoštvu raznolikih i raznovrsnih “prikaza“ Brkinog pjesništva neke bitne stvari su, čini nam se, nedovoljno artikulisane, ovlaš pomenute i, zašto ne reći, potpuno izostale. Kao da se podrazumijevaju, ili, naprosto, ne osjećaju i ne znaju. O Brki se, recimo, s pravom govori kao o pjesniku ovog “svijeta bez središta“. Tako je naslovljen i zbornik sa “naučnog skupa o književnom djelu Amira Brke”. Nama se, međutim, čini da je Amir Brka, ne samo po mnogim simptomima nego po onom najbitnijem što je u Nebeskom nomadu kao svojevrstan sindrom došlo do riječi, pjesnik doba “slike bez svijeta” – u kojem se pitanje istine i laži, fikcije i stvarnosti i samog ne-postojanja svijeta pokazuje ne samo dramatičnije nego što mislimo nego najdramatičnije: kao pitanje života i smrti. I koje se, upravo zbog toga, izvan, javno potpuno utišane, postmetafizičke filozofije i poezije – više i ne postavlja.
Moglo bi se još i razumjeti da se stilistički dinamičan, pjesnik snažnog, neobično živopisnog, često napetog, antitetičnog pjesničkog izraza i najrazličitije radoznalosti i senzibiliteta za isprepleteni i “pomiješani“ stvarni i fantomski, ni živ ni mrtav svijet ne prepoznaje kao pjesnik svjestan ovovremene vrtoglave inflacije slika i vidilac “slike bez svijeta“, jer taj pojam, da tako kažemo, još nije ušao u opticaj. Nešto je drugo potpuno nerazumljivo i poprilično neshvatljivo, tim prije što se Brka jasno prepoznaje kao pjesnik ovog posvemašnjom krizom zahvaćenog svijeta i ovog zloslutnog vremena. Naime, koliko nam je poznato, potpuno je izostalo ono temeljno, hermeneutički najplodonosnije razumijevanje Brkinog posvemašnjeg pripadanja razdoblju koje je, ne samo u filozofiji, označeno onom često i gotovo redovno polovično citiranom Ničeovom “Bog je mrtav“. Pri pominjanju te metafore istinitije od stvarnosti, redovno se zaboravlja da Niče odmah iza toga kaže da smo ga upravo mi ubili, i, nešto podjednako važno – šta znači biti bez Boga. Da to ne znači samo ono naizgled jasno i podrazumijevajuće “da čovjek bude ono što po sebi jest“ nego da to čovjeka obavezuje, traži da bude “podjednako hrabar, drzak, uobražen, pred sobom odgovoran i odlučan na rizik…“ (P. Finci). Još kada tome dodate ono Ničeovo da “najmudriji su uvijek imali isti sud o životu: ništa ne valja“, pa još ono njegovo, što nam je na umu i na srcu, da “trebala je da pjeva ta nova duša, ne da govori“ – dobićete vjeran “portret“ senzibiliteta i duhovnog habitusa Amira Brke, upravo onakav kakav on sam “izrađuje” i po-kazuje u svome pjesništvu. Taj portret dobio je u Nebeskom nomadu 191 varijantu i “pozadinu” – “mjesto i vrijeme radnje“.
Svaki sonet u toj Knjizi ima svoju priču, kako to velikim spjevovima i priliči. I sve su te priče pod onim Ničeovim sugestivnim, ontičkim i ontološkim, svjetskopovijesnim i svakodnevnim znakom već odavno mrtvog Boga. Ali, kao da je sama Knjiga, ne samo metapoetičkim silnicama za savršenstvom nostalgične forme, okrenuta od onog Ničeovog “Bog je mrtav“ ka onom Hajdegerovom da “nas može spasiti samo jedan novi bog“. Ta okrenutost je još uvijek pogled u prazno, u zastrašujući procjep, provaliju i prazan prostor između dva svijeta – ovoga koji se drobi u bezbroj slika i nestaje i nekog drugog koji ne dolazi. Nebeski nomad luta između ta dva svijeta kao između života i smrti, gdje mu se ta najuža staza čini kao kakvo nemirno, beskrajno more-nebo, kojim trošan, ni živ ni mrtav plovi – ostavlja za sobom trajan trag: bol (od) života i bol za životom, bol (od) svijeta i bol za svijetom. Nebeski nomad luta putem opisanim u svetim spisima, od ljudskog iskona do apokalipse: sve je tu, samo Boga nema. Kao što Bog iz Devinskih elegija, po Rilkeovim riječima, nije Bog u “hrišćanskom smislu”, tako ni Bog u Nebeskom nomadu izrijekom nije Bog iz ove ili one teologije. Nebeski nomad plovi i luta haotičnim beskrajem, nosi se kako zna i umije sa svojom nad-čovječanskom, beskrajnom zadaćom – živi taj usud kao svoju najveću kob i kao svoj jedini dar. Ta vertikalno bijelim nebom ograničena, horizontalno bezgranična Knjiga ne otvara samo beskrajne mogućnosti izricanja i čitanja nego i mogućnost da se taj nezamislivi, neizrecivi beskraj zahvati (jezikom) i prihvati – skući i udomi. (Da se u Knjizi kuša i da Knjiga po-kazuje da je Bog stvorio čovjeka kako bi ništavilo spašavao njim samim!?)
_________________________________________________________
Milan Garić (Doboj, 15.8.1955.), pjesnik i esejista – osnovnu školu i gimnaziju završio u Zenici. Diplomirao 1979. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na Odsjeku za filozofiju i sociologiju.
Objavio pjesničke knjige Ekstatične i druge rečenice (Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Istočno Sarajevo, 2007.), Trojica (Besjeda, Banjaluka – Ars Libri, Beograd, 2013.) i Povratak u Šarlvil (Besjeda, Banjaluka, 2017.).
Piše eseje i lirski intonirane životopise, od kojih su neki (Remboa, Malarmea i Vitgenštajna) svojevrsni duhovnobiografski i arspoetički dijelovi jedne obimnije pjesničke knjige u rukopisu.
Poezija i esejistika mu je prevođena na njemački.
Živi u Doboju.
