(Ne)pristranost

Previše ljudi precjenjuje ono što nisu
i potcjenjuje ono što jesu.

Malcolm Forbes

Karakter označava ključno obilježje osobnosti. Ako bi bilo moguće, primjeniti neku formulu jednakosti za karakter, a nije, onda bi ona bila proporcionalno ovisna o istinoljubivosti, plemenitosti, strpljivosti, skromnosti, pravednosti,… te obrnuto proporcionalna laganju, prevari, oholosti, škrtosti, zavidnosti, nepravdi, ogovaranju,…

Ljudi ne mogu biti potpuno pravedni ali bi trebali stalno težiti pravednosti. Nepristrasnost je jedan od ključnih faktora uspjeha bilo koga u pogledu pravednosti. Što više nepristrasnosti to više pravednosti. To nije nimalo lagano i za većinu ljudi je to pravi izazov. Nije teško podržati opredjeljenje, princip. Teško je to opredjeljenje, princip provesti u praksu u svakodnevnim situacijama kada se radi o osobnom interesu, o lokalnom interesu, o svojim bližima, o prijatelju. Kada treba birati između, kada treba odlučiti između. Ko god to može uraditi transparentno, pozivajući se na neki zajednički kriterij, na neko neutralno mjerilo a ne osobno mjerilo, taj je na dobrom putu. Svi koji uzimaju sebi za pravo da drže kriterij u svojoj glavi i potežu ga po potrebi mogli bi završiti na stranputici.

Stoga je zajednički kriterij, zajedničko mjerilo, isto tako ključni faktor uspjeha. Mjerilo koje važi i za mene, i za sve druge. Mjerilo koje važi i za članove moje partije, i za one koji to nisu ako je riječ o javnim institucijama. I za bogate i za siromašne. I za moju sredinu, i sredinu nekoga koga ne znam. Mjerilo koje važi za sve članove neke organizacije, bila ona privatna ili javna. To mjerilo se može prihvatiti kao univerzalno, može biti zakonom propisano ili može biti interno doneseno. Ovisno o temi, području, obimu, organizaciji. Jako je važno da je mjerilo svima poznato jer se tada očekivanja usklađuju prema mjerilima a ne prema privatnim, neformalnim vezama.

Organizacije trebaju usaglašene kriterije, transparentne procedure i zajedničke vrijednosti. Tako se jača organizacijska kultura i snaga organizacije, ali i njena reputacija u okruženju. Tako pojedinci dolaze u situaciju da služe organizaciji a ne da organizacija služi njima. To bi mogao biti mogući put transformacije ka ozdravljenju društvenih odnosa. Time nije primarno važno ko će koju poziciju zauzeti nego je primarno važno gdje će sutra organizacija biti. Pravednost je jedan od ključnih elemenata dugoročne održivosti sistema.

Čini se, naše društvo se naviklo na pristrasnost i od nje pravi vrlinu. Poštuje se onaj ko ima vezu, ko može srediti nešto preko reda, ko može dobiti što drugi ne mogu, ko može odlučiti kako hoće. Ne poštuju se red i institucije. Poštuje se pristrasnost, a to vodi nepravdi. Dakle, čini mi se da nije riječ o tome da se to koristi samo iz nužde jer drugačije ne može, nego se to ponašanje uzdiže na pijadestal poštovanih društvenih vrijednosti. Meša Selimović je prije pola stoljeća napisao da smo od muke napravili vrlinu, ali sada smo otišli korak dalje. Od nepoželjnog ponašanja pravimo vrlinu. Nadam se da nećemo u tome uspjeti. To je ozbiljan znak slabosti, treba stati i preispitati sve. Nije dovoljan sam opstanak. Vjerovatno postoje ozbiljna opravdanja za naše stanje jer je bio upitan i sam opstanak. Ali nema opravdanja za svakakvo trajanje. Ljudi imaju potencijal da urade više od toga. I treba taj potencijal osloboditi na pravi način.