Dr. Edin Pobrić / Filozofija pjesništva Amira Brke

Tačna riječ vodi; riječ koja nije tačna zavodi;
ne zove se Biblija slučajno Pismo.
(Kafka)

___________________________________________________________

Samoostvarenje i Zakon

Lirski subjekt¹ Amira Brke, suočen sa negacijom temeljnih antropoloških postulata – zlo i nasilje, banalizacija i korupcija – više nema sposobnost da prilagođavanjem i transformiranjem nadvlada kontingenciju i bol, nego samo sposobnost da prepozna nered i patnju i pitanja bez odgovora. Iz te konstatacije rađa se i ona Ecova rečenica, a ona je dubinski položena u strukturu Brkine poezije: “Nisu pjesnici ti koji su pobijedili nego su filozofi ti koji su se predali.” To bi bila i neka konačna (jalova) pobjeda poezije u njenoj staroj prepirci s filozofijom – konačna pobjeda metafore samoostvarenja nad metaforom otkrića.

Time se nameće druga sugestija Brkine poezije: ako se kultura već odavno ne može više posmatrati kroz prizmu filozofije nego kroz prozor poezije, i ako je “prihvaćen” usud kontingencije – koja je u potpunosti, naspram klasične umjetnosti, obilježila umjetnost modernizma – onda, shodno tome (prirodi poezije), najzad treba usvojiti i ambivalentni pojam “slobode”. Otuda ciklus pjesama o ocu – razračunavanje sa Zakonom od Freuda do Heideggera, od Derride do Lackana.

Na jednom nišanu pisalo je
da je otac bio turist:
putovao je na Istok.
Mislio sam
da to nije neophodno:
ne putovati,
nego pisati

[…]

Da, ali bit će bolje,
jer to nam je prvi otac
kojeg smo sahranili,
sad iskustva imamo,
rekao sam bratu

(Ponestaje prostora²)

Ironija

Brkina stalna propitivanja mogućnosti poezije mogla bi se svesti na sljedeću skepsu: možda ipak pjesme nemaju prisutnost, jedinstvo, oblik, ili značenje!? Šta, onda, posjeduje ili stvara pjesma? Nažalost, pjesma ima ništa i stvara ništa (naravno, kroz materijalizaciju jezika). Njezino prisustvo je obećanje (Ricoeurova dihotomija istovjetnost/istost, ili Stendhalova definicija umjetnosti kao obećanja sreće³), dio supstancije stvari kojima se nadamo, dokaz o stvarima koje ne vidimo. Njezino jedinstvo je u dobroj volji čitatelja, a njezino značenje je upravo u tome da jest, ili, možda, pak, u tome da je postojala Druga pjesma. S tim u vezi, u suodnosu sa kompleksnim propitivanjima jezika i bitka, vremena i metafizike, značenja i smisla, pjesma pod nazivom Pjesničko veče mogla bi predstavljati uvod u samo srce poetike Amira Brke.

ja otvaram knjige, hoću da čitam
ali pjesme u njima nisu moje…

[…]

Panika me hvata – odbacujem ih,
pa hoću da govorim napamet,
ali ne znam, ne mogu da se sjetim
niti jedne pjesme

Moglo bi se reći da se u ovoj začudnoj poeziji sve okreće oko Wittgensteinove teze da “nema privatnih jezika” – jer ne može se pjesmi ili riječi dati značenje suočivši ih sa nejezičkim stvarima, suočiti ih s nečim drugim nego što je snop već napisanih pjesama, ili već izgovorenih riječi. Otuda, između ostalog, kod Brke tolika citatnost (koja se kreće od poezije Eliota, Yeatsa, Dizdara, Ćatića itd. – do filozofije Heideggera, Derride itd.). Jer Brka se ne bavi samo značenjem onoga što želi da predstavi, on se bavi postavljanjem pjesme u kontekst drugih pjesama, postavljanjem konteksta jedne kulture u kontekst drugih kultura, ličnosti postavljene u kontekst Drugih. A to postavljanje radi, čini mi se, na sličan način kao što, inače, ljudi postavljaju novog prijatelja ili neprijatelja u kontekst starih prijatelja i neprijatelja. Zbog toga ironija zauzima centralno mjesto u ovoj poeziji. Ironija – ne u stihu, nego ironijski diskurs, kada više nemamo posla s leksikom nego sa psihologijom. Misli se na čitav stil izražavanja s određenim odnosom prema izraženom, kada ironija prelazi granice rečenice i stiha i prožima cijeli svijet – tekst pjesme. Smijeh u obliku humora razlikuje se, naravno, od smijeha koji je uobličen ironijskom instancom. Ironija je “objektivna”, usmjerena je na drugog i predstavlja smijeh skriven iza ozbiljnosti, dok je smijeh u obliku humora subjektivan: postoji samo za sopstveno ja i predstavlja ozbiljnost koja se krije iza humora. Po Bergsonu, ironija izriče ono što bi trebalo da bude, pretvarajući se da vjerujemo da je to upravo ono što postoji, dok smijeh u obliku humora potanko opisuje ono što jest, praveći se da vjerujemo kao da bi baš tako i trebalo da bude.

Sluđen, basa uokolo. – Dobro jutro,
pjesniče – govore mu ljudi. Okamenjen,
bešćutno ih prešućuje, jer se sad pred
njima osjeti nekako mudrim, iako posve
praznim, i lebdi, klizi ponad banalnosti.

(Čudno je to)

Biti tu, s Drugim

Poezija Amira Brke jest intelektualna poezija, ali da bi uopšte bila poezija – pjesnik se morao razračunati s vlastitim intelektualizmom. Kako?

Nabokov je svoju izvrsnu knjigu Blijeda vatra “sazidao” u skladu sa izrazom: “Čovjekov život kao komentar uz nerazumljivu nedovršenu pjesmu.” O razumijevanju i nerazumijevanju, o logosu i erosu, o ništavilu i praznini, o odnosu filozofije i pjesništva – kod Amira Brke treba početi sa Heideggerom i njegovim pojmom tubitka⁴, shvaćenim na način da tubitak jest kriv – kriv je po definiciji, jer on nužno govori jezik nekog Drugog, pa tako živi u svijetu koji nikada nije sam stvorio. Pod Heideggerovim tubitkom, ugrubo rečeno, ovdje možemo smatrati ljude koji ne mogu podnijeti misao da nisu sami sebe stvorili, pa zbog toga stvaraju sisteme, jer, ako to ne urade, bit će “funkcije” u sistemu Drugog.

Na taj način osnažiti uvjerenost
da slijedeći je prirodan redoslijed:
istruhnuti, kuću graditi
igračke zatim u nju unijeti

Zamoliti vremena za posljednju cigaretu
i, razumije se, to zapisati […]

(Prirodni redoslijed)

Kako prevazići “kuću bitka” – jezik, pa otuda i Heideggerovu definiciju čovjeka kao “pjesme bitka”?, jedno je od osnovnih pitanja koje sebi postavlja lirski subjekt Brkine poezije.

Za razliku od Derride, Heidegger se, kako to dobro primjećuje Richard Rorty, nikada nije pitao kako je, s obzirom na njegove vlastite zaključke, bila moguća “ontologija” one vrste koju je sam proizvodio. Za njega je, između ostalog, filozofska istina ovisila o samom izboru fonema, o samim zvukovima riječi. Nasuprot tome, Brka uzima deridijanski plašt, pa se u njegovoj poeziji vidi-osjeti da nikada ništa ne govori “sâmo”, jer ništa nije praiskonsko, nema apsolutni karakter. To je ona razlika, podvučena u Gramatologiji, između nikad nezavršenog teksta i završenog djela, kao suprotnosti između ljubavi zbog nje same i ljubavi zbog rađanja djece.

Ruševine se podupiru
uzdižu jedna drugu
Poezija se ne da pjesmi

Oskudnō je doba
i svemu ima mjesta
jer ništa nije važno:
moguća je privatna povijest
izvan izbrbljanih kolosijeka

Riječi
jedne preko drugih
nabacane
kao leševi u Auschwitzu

(Čovjekov zavičaj)

Poznati par u jeziku “Freud-Heidegger” ili “Fido-Fido” – suština je Brkinog problema u cjelokupnoj njegovoj poeziji: Fido je ime psa Fide, baš kao što je i Fido ime imena tog psa. To je problem! Da li zovemo svog psa, ili spominjemo ime kojeg je on nosilac; da li koristimo ili imenujemo njegovo ime…? Dakle, staro pitanje znaka i referencije postavljeno je na novi način, i to tamo gdje se najamanje nadamo: u poeziji. Poznato je da poezija, za razliku od proze, svoje utemeljenje krije i čuva u dihotomiji označitelja i označenog. Isto tako je poznato da postoje izuzeci i da su neki pjesnici u potpunosti nerazumljivi bez odnosa znaka i referencije (Ezra Pound i T. S. Eliot na primjer). Ali, u odnosu na tradiciju, Brka u sav taj svijet uvlači i savremenu priču o jeziku koja se prožima od lingvistike i psihologije, preko sociologije i politologije, do filozofije i književnosti, ovjekovječene putem fenomena identiteta.

Jer ako sve u jeziku je,
ako je, dakle,
jezik mjera –
ne znači to,
i niko te na skromnost
ne tjera.

Ništa te ne priječi
sve reći.

I gle,
rezon logičan:

pa onda šutjeti treba,
jer iz svega,
zapravo,
ništa vreba.

(Antikrist u jeziku)

Ništavilo i praznina

Šutnja je ovdje jedina mogućnost da se obuhvati jezik u njegovoj sveukupnosti – ništa. (U semiotici ništa kao doslovna referencija ne postoji, jer ništa uvijek ima neko značenje za neko nešto.) S obzirom na to da je Božiji sin, Krist je morao znati čuti Božiju riječ, bez potrebe da je interpretira. Razumio je odnos riječi (znaka) i svijeta (referencije), i time Tajnu. Bog je riječju stvorio svijet. (U Knjizi Postanka zapisano je: “I reče Bog: Neka bude svjetlost! I bî svjelost.”) Za razliku od Krista “koji je znao”, pjesniku ostaje samo šetnja od riječi (označitelja) do riječi (označenog), tražeći onu skrivenu tajnu stvaranja tako savršeno božanski ostvarenu između riječi i referencije. Zbog toga je kod Brke Demijurg poezije Antikrist riječi.

S druge strane, ništavilo u zapadnoevropskoj misli ima metafizičko značenje i poistovjećuje se sa ne-bićem. Kod Brke je u pitanju posve druga igra, igra praznine i ništa – tišine!

U tome je, možda,
prizor naličja punine
što privlači više
nego ona sama.

(Trag ka ničemu)

U evropskim jezicima i evropskoj tradiciji termin ne-bića identičan je apsolutnom ništavilu, potpunoj, čistoj praznini. U kineskom jeziku wu znači ne-biti-tu, dakle ne ukazuje na prvobitno ništavilo ili ne-biće, nego se odnosi na određeno odsustvo, u smislu nečega čega nema. S druge strane, ono što je iznimno važno za razumijevanje Brkine poezije – vremenska praznina, odsutno vrijeme, s obzirom na to da omogućava preobražaj svijeta, vlada prostornim konfiguracijama, i to ne samo u smislu da tamo gdje prazno čini da bude puno i obrnuto nego u smislu da reguliše promjene prostornih konfiguracija. Drugim riječima: prostorna praznina, u sebi i za sebe, ne postoji – ne samo zato što se ona uvijek javlja samo u odnosu na prostornu punoću nego naročito zbog toga što je ovaj odnos regulisan vremenskom prazninom koja ga čini dinamičnim, to jest nestabilnim i nepostojanim. Ukratko, vrijeme je onaj faktor koji čini da prazno i puno budu nestalni u prostoru. U Brkinoj poeziji, s obzirom na to da lirika za razliku od proze nema vremena za vrijeme – u pitanju je sferno vrijeme⁵
– to je vidljivo u građenju i razgradnji svake vrste identiteta. Ali, isto tako, ovo vrijeme koje ukida apsolutnu vrijednost punog i praznog nije vrijeme za sebe, niti vrijeme u svom totalitetu, već je to prazno vrijeme, ili praznina vremena, odnosno odsutno vrijeme.

Označitelji bez sadržine ekranom plutaju,
kao mrtve ribe akvarijem.
Smrt su svoju dočekali,
no – ne padaju posve na dno:
praznina ih gore diže

(Nova pjesma)

Kod Brke, dakle, imamo to uprisutnuće vremena koje nije vrijeme za sebe nego prazno, odsutno vrijeme. Pa svijet kao praznina, za Brku, znači svijet sastavljen od međusobno zavisnih elemenata, gdje je međusobna zavisnost omogućena i zagarantovana činjenicom da su elementi bez autonomne konzistencije i, u tom smislu, prázni. Međutim, kako je već rečeno, svijet kao praznina nema samo prostorno nego ima i vremensko značenje koje u Brkinoj poeziji ukazuje na odsustvo praznine stalnosti – nestalnost. A nestalnost ovdje nije ništa drugo nego odsustvo sebe (spomenuta problematika identiteta – sebstva), koje traje u vremenu.

Sada si ovdje se obreo, i stoga ti jedino ostaje
da neumorno se hraniš onim što ti je u blizini,
jer niko obitavati ne može u vlastitoj praznini
Uzmi što vidiš: novopristiglom sve nedostaje

(Samsara)

Dakle, dijalektika između praznog i punog nadovezuje se na dijalektiku između identiteta i razlike, sebe i drugog od sebe.

Na umu držiš da iz ničega ne može nastati ništa,
pa jesu li moguća tada sva ta ništavna plandišta:
tvorio ih je demijurg mrtvi i vječno nepostojeći?

Kao što živuće titra u nadi i slutnji tvorca svoga,
i ništavilo je sadržinom jednog i zauvijek istoga,
a ne razumiješ li, i živost svoju ćeš u sebi poreći

(Mrtve stvari)

Ako identitet predstavlja sveukupnu organizaciju emocionalnih i kognitivnih karakteristika koje predstavljaju percepciju individue o sebi samom kao različitom biću u skladu sa sobom, a odvojenom od drugih (reprezentacija – pisanje), onda je, u skladu sa poezijom Amira Brke i u njoj inkorporiranog termina tubitka koji uvijek zavisi od drugog, priča o identitetu moguća samo tamo i onda gdje i kada su identiteti dovedeni u pitanje, samo tamo gdje su se i kada granice pobrkale.

O majci u početku si ovisan, slobodan i stamen,
potom si među ljudima, bez svoje volje ubačen,
pa tek što, kao najrođeniji, od njih si prihvaćen,
već nisi stijena, nego nesretan, odronjen kamen

(Deklinacija)

Identitet je ovdje jedan od koncepata koji djeluje dok je u brisanju i ponovnom preispisivanju, odnosno pojavljuje se kao pharmakon⁶ riječi. S obzirom na to da je cjelokupna poezija Amira Brke “duboko” pohranjena u (ne)mogućnosti jezika, onda su i njegovi pokušaji za razumijevanje drugog samo još više i jače ispisivanje razlika između ja i drugog, a drugost se kod Brke treba posmatrati lakanovski – kao mjesto u kojem počiva jezik. Stoga, ako je identitet povlašteno mjesto drugosti, onda je on u knjizi Nebeski nomad prikazan u onoj distinkciji istosti i istovjetnosti, odnosno kao razlika između identiteta sebe i identiteta istoga. To je pokušaj održavanja sebe (rikerovsko obećanje), za razliku od stalnosti sebe. Zbog toga su kod Brke zastupljenje najdramatičnije transformacije osobnog identiteta – koji mora proći kroz iskušenja ništavila. Taj odnos najbolje se može vidjeti iz cjeline knjige Nebeski nomad.

Lutaš gradom ovim već tako dugo da ga i ne vidiš više
U tvome oku nijedan prolaznik nije drugo nego utvara,
nema građevina, rijeke, ni parkova, okružuje te pustara

[…]

i drukčije spoznanje postepeno do razuma tvoga dolazi:
sa gradom sve je u redu, no ti si u njemu jedina sablast,
pa raste želja da iščezneš, jer i sebi već si postao balast

(Grad sablasti)

Izgnanstvo iz svijeta

Umjetnost i svijet pripadaju istom Svijetu, samo što se služe dvama različitim jezicima. Zemlja je ovdje više nego planeta, ona je mitska slika ljudskog tjelesnog sidrišta u svijetu. Nebeski nomad je knjiga pjesama u kojoj je lirski subjekt “izgnan” iz oba ova svijeta, ali još uvijek neposredno sudjeluje i u jednom i u drugom.

Ovdje pisati znači od sebe stvoriti “jeku” onoga što prestaje govoriti, a da bi pisao i postao jekom onoga što je prestalo govoriti – mora se na neki način nametnuti šutnja koja bi najzad trebala ostvariti tišinu.⁷ Izvor te jeke je u nekoj vrsti poništenja kojem je Brka privučen, između dva svijeta – svijeta teksta (umjetnosti) i pojavnog svijeta (teksta svijeta). Atmosfera koja se stvara u knjizi ne dolazi od Brkinog glasa (on taj glas traži) nego od zavodljivosti tišine koju pretpostavlja govoru i zbog čega pouzdano zna da je ona njegova. Onaj koji piše ujedno je ovdje i onaj koji je čuo ono ništavilo kao izgovorenu riječ u kojoj je našao smisao i ujedno se izgubio u njoj, jer nakon što je jednom sve izgovoreno, sve se vraća u tišinu koja jedino govori. Pjesnički subjekt kao da se ovdje poziva na Mallarmea, koji kaže: “Osjetio sam vrlo uznemirujuće simptome, kojima je uzrok bio sam čin pisanja.”

Malo-pomalo, i već si na sveopću svikao tminu,
ni riječima koje izgovaraš ne dopuštaš da sijaju:
oduvijek one mimo tebe vlastitu svjetlost imaju,
no, ti ih gušiš, i zatamnjuješ njinu žarku suštinu

(Luda misao)

Zbog toga ovdje pisati znači prepustiti se odbljescima odsutnosti vremena. To je ono vrijeme u kojem još ništa nije počelo, trenutak u kojem nema negacije, odluke, kada je ono sada ovdje i nigdje, kada se svaka stvar povlači u sliku o sebi.

Slika o sebi je Nebeski nomad – u čijim pjesmama rima i ritam nastaju sjedinjeni s rečenicom. Jedno, naprosto, nije moguće odijeliti od drugog, pa je, stoga, ovdje vrlo teško razlikovati sadržaj i formu. Jedno uslovljava i nagovještava drugo.

Govor tišine

U jeziku svijeta on, jezik, kao da miruje, a bića govore zahvaljujući onoj tišini u kojoj pronalaze kako sjećanje tako i zaborav. U ovoj knjizi riječ nije nečija riječ: u njoj kao da niko ne govori, a i ono što se govori nije neki neko. Čitajući, imamo osjećaj kako sáme riječi govore, pa je, stoga, ovdje jeziku omogućen najveći prostor važnosti.

O čemu se radi!?

Ovdje riječi, budući da su potentne inicijativama, ne moraju služiti opisivanju nečega, niti moraju biti nečiji glas. One, naprosto, u suodnosu sa formom (sonet), ritmom i atmosferom koja iz njih proizlazi, imaju kraj (značenje) u samima sebi. Dakle, nakon ucjelinjenja pjesme, unutar samog ciklusa pjesama, ne govori više Amir Brka nego jezik sâm. (Valjda je to ono najviše što se u poeziji može postići.) Ukratko rečeno, onu začudnu oscilaciju između svoje prisutnosti kao jezika i odsutnosti stvari Svijeta pjesnička knjiga Nebeski nomad svodi na postojanje. To je zadatak jezika u djelovanju ovdje – postojati, i učiniti prisutnom riječ jest. Zbog toga ga pisanje mijenja, jer se ovdje ne piše u skladu sa onim što on jest nego on jest na osnovu onoga što piše.

Od obećanja svetih – jezik je najbolnija obmana:
sve što je kazano ni slutnja nije nit puki znamen,
nepojamna je i neizreciva i ova tjeskobna osama.

(Na osami)

Samoća

Samoća progovara skoro iz svake pjesme, i nekako prijeti i svijetu pjesme i Svijetu. Na taj način svjetovi se pojavljuju kao utvare, a Zakon (jezik) koji u njima još uvijek govori nije nešto što je bilo pa prošlo nego je to, s obzirom na vječnu potragu unutar oba svijeta, prikrivanje zaborava na zakon svijeta, i njegovo novo uspostavljenje u “kući bitka”. To je neka vrsta pisanja koja na vidjelo donosi tjeskobu svjetova i koja je, kao takva, ponovo vraćena u tjeskobu slova, gdje je zapisana “stvar”, dakle, do kraja “zavučena” u područje jezika. Na taj način, Amir Brka je “protjeran” iz pojavnog svijeta i postaje građanin nekog drugog svijeta u kojem mu se valja boriti ne samo za svoj lirski subjekt nego i za taj drugi svijet. A taj drugi svijet u vezi je sa pojavnim svijetom kao oaza sa pustinjom. On kao da je u neprestanoj borbi, izbačen iz svijeta, u lutanjima beskonačnog putovanja, da napravi od “odsutnog” još jedan svijet, od lutanja princip, izvorište jedne slobode.

Napisane u formi soneta, Brkine pjesme u Nebeskom nomadu opovrgavaju neutralno ponavljanje takta, ne u smjeru proze nego u smjeru nekog ritma koji se mijenja u skladu sa atmosferom. Ili se, možda, atmosfera uspostavlja u skladu sa ritmom. Ne bih znao tačno reći šta slijedi, a šta prethodi. U sljedećem primjeru ton i atmosfera posve su u skladu sa izrazom. U blagom naglasku na prvom slogu, te u pauzi što slijedi, a obilježava je zarez, primijetna je neka obrambena gesta, neko povlačenje:

Iz opreka suštih sazdan, rascijepljen sam tragično,
krajnosti su moje zaraćene, a privlače se magično
Trajno sadržavam u tijelu i duhu gorku protivtežu:
kroz mene se smrt i život dramatično u grču sprežu

(Rascijepljen)

Poezija ovdje nije u službi opisivanja istine, kao što je to zadatak filozofije i nauke, jer istinu ne treba upoznavati ni opisivati, niti ona samu sebe može opisati. Brkina poezija naslonjena je na ono što je “izvan” svijeta, a ona je, kao takva, svijest o “toj nesreći”. Ona prikazuje stanje onoga ko je izgubio sebe, ko više ne može reći “ja”, pa je u istom trenutku izgubio i svijet i bogove koji bi vratili smiraj njegovom “vremenu nevolje”, a time i progonstvu. S druge strane, niko se od naših savremenih pjesnika nije toliko približio atmosferi poezije Nikole Šopa (hod astralnim prostorima) i, posebno, atmosferi poezije Tina Ujevića kao što je to uradio Amir Brka svojom posljednjom knjigom pjesama Nebeski nomad. Nikakve supstancije ovdje nema, samo akcidencija, ništa trajno, samo prolazno. Stoga ovdje svaka pojedinačna riječ, kao kod Tina, utvrđuje prolazne pojave u nešto trajno.

______________________________

¹ Malo koji pojam (sintagma) u književnim teorijama tako rogobatno zvuči kao što je to slučaj sa “lirskim subjektom”. Reklo bi se: ništa pjesničko nema u tom pojednostavljivanju stvari. No, s druge strane, ako se malo prošeta etimologijom i teorijom, dolazi se do potpuno drugačijeg zaključka: malo koji pojam u teoriji, s obzirom na različite književne žanrove, tako “jasno” ocrtava onoga “koji govori”. Za razliku od naratora ili pripovjedača, ili pak lika, karaktera i junaka čiji se govor neposredno javlja u prozi, ili neposrednog aktera u drami, “pjesnički subjekt” naznačava svu specifičnost žanra o kojem je riječ – poezije. Subjekt ovdje nije isto što i identitet, jer je identitet nešto što je isto samo sebi. Subjekt je, naspram identiteta, ovisan od drugih riječi u rečenici, a ako znamo da u poeziji nisu toliko važne rečenice nego stihovi i strofe, onda je jasno da je lirski subjekt, po prirodi stvari, raspršeni identitet koji svoje ucjelinjenje pokušava dobiti sa ucjelinjenjem pjesme, ili knjige. Ali, s obzirom na višeznačnost pjesničkog jezika i poezije kao žanra, to ostaje samo na pokušaju, jer imamo posla sa “lirskim subjektom”.

² U ovoj studiji pjesme su navedene iz knjiga Amira Brke: Ruševine se podupiru: (izabrane pjesme). Tešanj: Centar za kulturu i obrazovanje, 2012, i Nebeski nomad. Tešanj: Centar za kulturu i obrazovanje, 2019.

³ Riječ o manje-više poznatoj Stendhalovoj definiciji umjetnosti kao obećanja sreće, koja je po svemu primjenjiva na Brkinu poeziju. U čemu je prednost Rossinija, pita se Stendhal, šta predstavlja njegovu vrijednost? U tome što njegova muzika u čovjeku podstiče imaginaciju na stvaranje određenih slika koje su analogne njegovim trenutnim strastima. Umjetnost ima djelovanje shodno temporalnosti trenutka, u jednoj savremenosti, ili sadašnjosti koja povezuje imaginaciju s pasijama. Da bi se imaginacija oslobodila, njene slike moraju se odvojiti od memorije i vezati za strast koja nas zahvata u datom trenutku. Čitavo zadovoljstvo je u iluziji, i što je neko više razuman – manje je podložan tom zadovoljstvu. Da bi se ono što predstavlja instancu razuma, oslonjenog na memoriju, učinilo manje krutim, potrebno je da umjetnost počiva na nepredviđenom ili neočekivanom. Dakle, riječ je o estetskom koje je vezano za trenutak, ali koje se unutar tog trenutka takođe oslanja na razmak, na integrale vremena.

⁴ U najkraćem bi se moglo reći da Heidegger pod tubitkom podrazumijeva mišljeno biće u svojemu bitku; koje uopšteno prepoznajemo kao ljudski život, kao biće u svagdašnjosti svojega bitka, koje smo svi mi sami, koje svako od nas označava temeljnim iskazom: jesam. Dakle, tubitak jest biće koje se karakterizira sa biti-u-svijetu, ophoditi se sa svijetom; prebivati u njemu na način činjenja. Biti u svijetu znači skrbljenje. Pri tome, temeljni način tubitka jest govorenje.
Međutim, suština ovog Heideggerovog određenja tubitka u suodnosu sa bitkom i bićem jest u činjenici da ukoliko tubitak jest biće koje ja, na primjer, jesam, i istodobno je određen kao biti-skupa, većinom i u prosjeku ja nisam sam svoj tubitak nego oni drugi; ja sam s drugima i drugi s drugima isto tako. On, kaže se, stječe se, brine se. U tome se
stječu mogućnosti moga tubitka.

⁵ Sasvim je lako osjetiti da postoji suštinska razlika između lirske pjesme i proznih žanrova. Tako Brkine sonete u knjizi Nebeski nomad prepoznajemo u njihovoj kratkoći, gdje svaka riječ ponaosob i odnos među riječima postaju izuzetno važni, a njihova slikovna organizacija govora, njihov ritam i određeni zvukovni odnos, kao vrlo važne činjenice razumijevanja njihovog značenja, pojavljuju se kao nešto po čemu smo ih u stanju razlikovati od proznih žanrova. Ali, za sve ove vrednote može se reći da se javljaju kao posljedice, dok bi suštinska razlika između ovih književnih žanrova, njihov uzrok, bio u različitoj koncepciji vremena. Romaneskni žanr je, na primjer, u principu izgrađen na koordinatama vremena i prostora, i bez njih nije moguće zamisliti nikakvu priču, niti opšti hod vremenskih zbivanja. Brkini soneti, s obzirom na to da su svi položeni u osjećanje, jesu stvar trenutka. Vrijeme u njima ne pripada onoj sukcesiji događaja koju obično prepoznajemo kao linearnost dimenzija sadašnjosti, prošlosti i budućnosti. Njegove strofe, koje po prirodi stvari nisu ukorijenjene u sukcesiju vremena razvoja, trenutak su u kojem vrijeme postaje rasprskavajuća vječnost. Sferno vrijeme nosi osjećanja, stanja i zbivanja iz svijeta čiste sukcesije vremena u svijet vječnosti, koje je samo po sebi negacija historijsko-biografskog vremena. Taj put ne poznaje ni početak niti kraj. Osjećanja kao da nisu ovdje “rođena”, nego kao da su oduvijek tu.

⁶ Pharmakon jest lijek, ali lijek koji u sebi sadrži i otrov; i dobro je, ali je i loše; pozitivno je, ali je i negativno; sugeriše istinu, ali i laž. Ni Platon nije mogao izbjeći dvojnosti riječi pharmakon: u tekstu Fedar ta riječ označava korisno sredstvo, blagotvoran lijek, ali i štetnu supstancu koja omamljuje dušu, potire pamćenje i zamućuje istinu.

⁷ Šutnja je socijalna kategorija, i uvijek predstavlja stav pojedinca prema svijetu, a tišina je duhovna, estetička kategorija – preduslov da bi se bilo šta čulo, osjetilo ili vidjelo.

(Izvor: Tacno.net)