Nije čudo

Nešto je u nama
do pola sveto, a od pola prokleto“.

Dino Merlin

Ovih dana je ponovo predsjednik susjedne države došao u posjetu jednoj općini u Bosni i Hercegovini. Nije prvi puta a očigledno neće biti ni posljednji. Nakon emotivnog obraćanja svom plemenu, u opuštenoj atmosferi posjetio je rodno mjesto svoga oca gdje ga je, kao i uvijek, prijateljski naivno dočekao Šerif, njegov prijatelj iz djetinjstva. Mediji su to prenijeli baš kao da je Bosnom i Hercegovinom prošetao njen predsjednik, odnosno tročlano Predsjedništvo. Dan po dan, mjesec po mjesec, godina po godina mijenjaju se neke uobičajene prakse. Nove prakse ne poštuju domaćina. Može se reći ni protokolarno, a kamoli suštinski. Ipak, jedan član Predsjedništva BiH je bio prisutan. To što nije nigdje bilo zastave Bosne i Hercegovine, što je cijela posjeta svedena na percepciju Bosne i Hercegovine samo jednog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine koji javno priziva na njen nestanak nije nikakvo čudo u Bosni i Hercegovini. Da se u Bosni i Hercegovini poštuju normalne prakse, uobičajene kao što je to u gotovo svim državama na svijetu onda bi čudo bilo kako neko može biti član najvišeg rukovodstva države i istovremeno raditi protiv te države.

Korak dalje od toga, ako bi se poštovao red, onda bi predsjednik susjedne države, iz bar protokolarnog poštovanja susjeda, odbio posjetu toj državi u jednoj takvoj čudnoj i nenormalnoj percepciji. A korak dalje, ako bi se poštovao red, neko bi u ime Bosne i Hercegovine o tomr javno progovorio. Kako to nisu u stanju institucije Bosne i Hercegovine, onda je u stanju OHR (zbog čega kao takav i jeste uspostavljen) ali nije to učinio. Zašto? Odgovor je prilično jednostavan, jer ako bi se red poštovao, nije normalno da međunarodna priznata država sa tako dugom tradicijom multikulturalnog života ima nekog sa strane u 21. stoljeću da govori u njeno ime. Zato nije čudo što Nurija (lik akademika Abdulaha Sidrana na fb profilu) zaključuje sljedeće: Prisustvo međunarodne zajednice u BiH ima samo jedan cilj: da njenom nestanku dadne privid neminovnosti.

Ali ovaj tekst nije namijenjen onima koji Bosnu i Hercegovinu gledaju da je ne vide, nego onima koji vide Bosnu i Hercegovinu i prilično ravnodušno, potpuno naivno, mirno gledaju kako je drugi ne vide. Uprkos svemu tome, kako prije nekoliko dana konstatuje akademik Rusmir Mahmutćehajić, nikada nije bio povoljniji kontekst za promociju multikulturalne bosanske ideje. Iz prostog razloga što posljednjih 200 godina (stariji period nije relevantan za savremeni kontekst) bosanska ideja multikulturalnosti je bila potisnuta iz javnog prostora zarad razvoja drugih ideja. Čak ni u vrijeme komunističke vladavine Bosna i Hercegovina nije mogla dobiti prostor za promociju bosanske ideje jer maxima skrojena u tom periodu: Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, ona je i srpska, i hrvatska i muslimanska ma koliko u to vrijeme djelovala prihvatljivo nije ništa drugo nego onemogućavanje razvoja svijesti bosanske državnosti kao multikulturalne posebnosti u vremenu kada je svijet bio mnogo manje multikulturalno integrisan nego što je to danas.

Stoga, ma koliko neki „jahali“ na etničkoj ekskluzivi u organizaciji države i institucionalnom predstavljanju, to nije održivo jer je jednostavno suprotno planetarnom smjeru kretanja čovječanstva. Na sadašnjem stepenu razvoja nauke i tehnologije, na sadašnjem stepenu globalnih integracija u kome regionalne, kontinentalne i globalne institucije preuzmaju sve više ingerencija u organizaciji društva nije moguće održati bilo kakvu organizaciju na nivou države koja će na prvom mjestu postaviti lidere političkih stranaka a ne institucionalno vodstvo, koja će preferirati etničku zastupljenost a ne pravedne zakone, efikasne i efektivne institucije. Svrha institucionalnog predstavljanja je da korisnik usluga lahko ostvari svoja prava bez obzira na svoju etničku pripadnost, politička i vjerska uvjerenja, ili druge razlike te da se osigura red i sigurnost u javnom prostoru kao i nepovredivost privatnog posjeda. Etničke razlike ne treba negirati, treba ih afirmisati na najbolji način kao doprinos bogatstvu dobra multikulturalnog društva ali one kao takve ne mogu biti referenca i kočnica izgradnji institucija države.

A Sidranov Nurija veli: Kadgod sam, kao pametniji, popušto, po tri dana sam hodo ko posran.

About Fuad Sisic

Komentariši