Tražiti istinu

„Zatvoriš li vrata svim pogreškama,
zatvorit ćeš ih i istini!.“

Tagore

Svima je poznato da istinu treba govoriti makar ona bila protiv onoga koji govori. To se na neki način podrazumijeva u normalnim međuljudskim odnosima. Kažu da je dovoljna jedna laž kako bi istina postala sumnjiva. Takva tvrdnja ukazuje na slabost ljudi, na ljudsku sklonost da povjeruju bilo kome ali i da vrlo brzo izgube to povjerenje. Susreo sam mnogo više onih koji su nekome vjerovali zbog sopstvenog interesa a ne zbog istine koju su saznali. Činilo se da ih baš istina previše i ne interesuje. Možda griješim, i volio bih da je moja ocjena pogrešna. Bilo bi mnogo bolje da ljudi ne traže istinu površno, navijački, niti prema sopstvenom interesu, sopstvenoj strasti nego onako duboko, u spoznaji, razumijevanju, činjenicama, u srcu. Ono što je tačno dolazi iz prošlosti a ono što je istina obuhvata i budućnost. Ako ljudi komuniciraju istinu kroz ono što je tačno, velike šanse su da neće istinu spoznati. Kao što je tačno da su muškarac i žena ljudska bića ali istina je da su različiti. Pitanje ravnopravnosti muškarca i žene je traženje odgovora na pogrešno postavljeno pitanje. Muškarac i žena trebaju afirmaciju u svojoj različitosti i osposobljenosti a ne u ravnopravnosti.

Kada politička stranka vodi humanitarnu akciju onda je tačno da se radi o humanitarnoj aktivnosti ali je istina da se očekuju i glasovi na izborima. Ili ako političkog protivnika pokušavate diskvalifikovati po tome što ne klanja dženazu, a u budućnosti ga uzmete za strateškog partnera. To što je bilo tačno nije bila istina. Ali da je Fahrudin to rekao za Bakira, niko mu ne bi povjerovao. Ali kada je to Bakir rekao za Fahru, mnogi su mu povjerovali. To ukazuje da u onome što je tačno ima nešto istine. Ali su Bakiru povjerovali i kada je Fahru uzeo poslije samo godinu dana za strateškog partnera. A Fahro nije počeo klanjati. Ili bar nije javno. Ovo ukazuje da je nekima više stalo do vlasti nego do istine. Možda mnogima, na žalost. I ne bi se trebali na to navikavati. Treba gledati istinu nepristrasno. Bez navijanja da istina bude ono što nekom odgovara. Jedino tako može se vidjeti gdje se ko nalazi u odnosu na istinu. I tako se mogu povećati šanse za brži izlazak iz stanja pomućene svijesti. Kako je rekao drugi pravedni halifa, h. Omer Hattab: Ukoliko ne budeš živio onako kako vjeruješ, uskoro ćeš početi da vjeruješ onako kako živiš.

Za vjernika je govoriti istinu obaveza. Trebala bi to biti. Jer govor istine vodi dobročinstvu. A laž vjernika vodi neuspjehu. Vjerniku je Stvoritelj zaprijetio žestokom kaznom za laž. Posebno za svjesnu laž. Poznati učenjak Jusuf Karadavi navodi razne vrste laži: laž radi sticanja koristi-zarade, laž radi ugleda, laž u šali, laž u politici i niz drugih laži koji ljudi svakodnevno koriste, svjesno ili nesvjesno. Vladar lajžljivac je u velikim problemima makar bio vjernik. Neki će kazati da znaju mnoge koji lažu a idu u džamiju i crkvu. Vjerovatnoća je velika, jer neko ko se izjašnjava kao vjernik i izvršava neke propisane obaveze ne znači da ne griješi. Naravno da i vjernici griješe. To je zato što je i vjernik čovjek, ljudsko biće sklono da ponekad ili čak često slijedi svoje strasti a ne Božiju uputu. To nije zato što je vjernik. Jer ne znam kako bi neko mogao biti dobar vjernik a biti loš čovjek?