Kritika čiste (ne)odgovornosti

Kritičar je netko tko poznaje cestu,
ali ne sjedi za volanom.
Kenneth Tynan

Kritičko razmišljanje i kritički govor se teško prihvata. Nikom nije drago čuti kritiku na svoj račun bila ona opravdana ili neopravdana. Ipak postoji razlika u reakciji onih na koje se kritika odnosi. Jedni žestoko reaguju, drugi „progutaju“, treći ignorišu. Ima i onih koji prepoznaju u kritici nešto što je tačno i korisno, nešto što utiče na njihove
buduće aktivnosti i odluke. S druge strane, značajan faktor predstavlja i to koliko u izrečenoj kritici ima istine a koliko pristrasnosti, način na koji se kritika iznese, kada i
gdje se iznese, riječi koje se pri tome koriste kao i to koliko neko ima povjerenja u onog ko kritiku iznosi. Kada se spoji niz pozitivnih faktora kritika postaje konstruktivna.

Ipak ostaje pravi izazov kako razdvojiti kritiku funkcije/pozicije od osobe? Kada neko zauzima organizacijsku poziciju na samom vrhu, ili negdje u hijerarhijskoj ljestvici,
tada je u prilici da raspolaže ovlaštenjima koja su direktno povezana za odgovornost.

I to ne samo prema nadređenom nego prema svim zainteresovanim stranama. Tako na primjer, kada neki uposlenik iskaže svoje nezadovoljstvo prema rukovodiocu ili ga
kritikuje jer mora ostajati raditi duže od redovnog radnog vremena svaki dan, tada takva kritika ukazuje da rukovodilac pogrešno koristi ovlaštenja. Umjesto da fer
kapacitira ljudske resurse prema obimu posla, on koristi ovlaštenja i kontekst da uradi ono što mu je lakše a ne što je bolje za sve zainteresovane strane. Ali isto tako, ako
neki uposlenik kritikuje rukovodioca zbog povremenog dužeg rada od radnog vremena tada takva kritika nema utemeljenje u realnom kontekstu potrebe
organizacije u cjelini i svih zainteresovanih strana. No, u svakom slučaju ne radi se o kritici osobe nego funkcije jer osobi bez te funkcije ne bi nikada takva kritika bila
upućena.

Posebno su izloženi kritici javni funkcioneri ili javne funkcije. Javne funkcije imaju javna ovlaštenja, i to veoma različita. Od onih organizacijskih, do kreiranje politika i
propisa, provođenja tih politika i propisa sve do protokolarnih. Ovlaštenja pripadaju javnim funkcijama a javni funkcioneri treba da ih koriste dok su na tim funkcijama.
Kritike upućene javnim funkcionerima u sadašnjim okolnostima se dominantno percipiraju opravdanim, neupitnim i podrazumijevajućim. Usudio bih se kazati u
sličnom obrnuto-proporcionalnom omjeru koliko ih sami javni funkcioneri ozbiljno prihvataju. Nastala je jedna konfuzija u kojoj neko ko je kao takav cijenjen u svom
okruženju u isto vrijeme kao javni funkcioner postaje nešto drugo. U percepciji drugih ili stvarno. Iskustva su različita i ne treba ih podcijeniti. Ali ih ne treba ni učiniti
isključivim. Čini se da pomalo svi dodaju svoj doprinos toj konfuziji kako bi ona bila potpuna. Ostaje pitanje za generacije koje dolaze, ili koje su već tu kako izaći iz te
konfuzije?

Jer kao što dr. Fahira Fejzić-Čengić objašnjava prijelaz prilikom rasprave “iz sfere slobode i liberalnih tradicija u sferu javnog diskreditiranja, upotrebom što krupnijih
riječi i što ružnijih epiteta” jeste stanje društva nakon oslobađanja nekadašnje državne cenzure, ali isto tako i nedostatak bilo kakvih ograničenja i osnovne kulture.
Tvrdoglavost je često upornost bez cilja. Cilj radi kojeg tvrdoglavi čovjek savlađuje ponekad ogromne prepreke objektivno ne opravdava njegove postupke. Pa i njega
samog taj cilj nekada malo interesuje, on želi da postigne svoje uprkos svim argumentima i okolnostima, što njegovo ponašanje čini ružnim. Čini se da borba za vlast u Bosni i Hercegovini kod nekih upravo liči na takav pristup. Sotga je važno tražiti odgovor na pitanje kako artikulisati javna ovlaštenja kroz prepoznatljivu javnu
odgovornost a ne kroz populizam ili negaciju? Kako stimulisati i afirmisati konstruktivnu kritiku javnih funkcija i funkcionera a sačuvati dignitet i dostojanstvo
osoba koje tu funkcije obavljaju? Ko će prvi poduzeti korake u ispravnom smjeru?

Javni funkcioneri, političke stranke, mediji ili sami građani? Neće biti moguće naći odgovore i primijeniti ih preko noći ali što prije se pronađu pravi odgovori veće su
šanse da budu i primjenjeni. Pomiriti se sa stanjem moglo bi značiti fatalizam kojim se ne želi izbjeći voz iako će pregaziti sve na koga naiđe.

About Fuad Sisic

Komentariši