Radna teorija vrijednosti

Današnji ljudi misle da rad treba urediti tako kako bi dobio što veći dobitak.

To je pogrešno mišljenje; treba ga urediti tako da ljude čini sretnima.

Paul Ernest

Mariana Mazzucato, italijansko-američka ekonomistica, profesorica Ekonomije inovacija i javne vrijednosti na Univerzitetu u Londonu (UCL) te osnivač Instituta za inovacije i svrhu javnosti objašnjava kako se dogodilo da nove vrijednosti koje se kreiraju u proizvodnji budu izgubljene kao u magli u drugoj polovini 20. i na početku 21. stoljeća. Polazeći od 17. stoljeća kada je poljoprivreda donosila novu vrijednost u ekonomiji tog doba, profesorica Mazzaruto iznosi da su postojale tri klase u području ekonomije: poljoprivrednici (produktivna klasa), trgovci (gazde) i zemljoposjednici – najmodavci (sterilna klasa). Tada se vodilo računa da se glavni dio zarade vrati u poljoprivredu kako bi se moglo proizvesti više jer je sasvim je bilo jasno da je ekonomska vrijednost kreirana na nivou poljoprivrednika.

U sljedećem stoljeću, u industrijskoj eri, klasični ekonomisti su industrijski rad jasno prepoznali kao novu ekonomska vrijednost kroz radnu teoriju vrijednosti a društvene aktivnosti su podijeljenje na proizvodne i neproizvodne. Veoma se vodilo računa da pojedini dijelovi ekonomije ne postanu preveliki na uštrb onog što je ključna ekonomska vrijednost cijelog sistema a to je industrijski rad. Objektivni uslovi rada su davali pregovaračku snagu u društvu ali nakon industrijske revolucije se logika potpuno promijenila na dva načina. „Neoklasična teorija“ je promijenila fokus sa objektivnih uslova (rad i sredstva rada) na subjektivne (kako različiti pojedinci donose odluke). Na primer, radnici maksimiziraju svoje izbore dokolice (odmor i zabava) nasuprot radu, potrošači maksimiziraju svoju takozvanu korisnost (zamjena za sreću) a kompanije maksimiziraju profit. A to sve kada se spoji formira krivulje ponude i potražnje koje formiraju ravnotežnu cijenu ili cijene.

Ali suština leži u tome da ovako formirana cijena postaje ekonomska vrijednost na otvorenom tržištu. Tako se gubi fokus na ono što je bila produktivna vrijednost i cijena postaje fokus kao ekonomska vrijednost. I to je ogromna promjena jer se ne tiče samo akademskih rasprava nego i stvarnog života kako se mjeri ekonomski rast, kako se usmjeravaju nove privredne djelatnosti ili kako se podržavaju neke druge djelatnosti. GDP će pasti ili porasti ovisno o cijeni. Kao šaljiva ilustracija se navodi: Ako oženite dadilju svoje djece, GDP će pasti, zato nemojte to učiniti. Time neka djelatnost za koju se možda prije plaćalo još uvijek se radi ali se više ne plaća. Po toj istoj logici ako zagađujete, to nije problem jer će se nekome morati platiti da očisti a to je zdravo za ekonomiju.

Do 1970. godine najveći dio finansijskog sektora nije bio uključen u GDP jer se nije smatrao proizvodnjom nečega novog. Uključeno je bilo samo ono što je imalo eksplicitnu cijenu. Kamate nisu bile uključene. To je globalno napravilo veliki računovodstveni problem jer je bilo puno „viška“ novca koji je tada nazvan „bankovni problem“. Rješenje se našlo u tome da taj „bankovni problem“, odnosno neto kamate dobije novo ime – „finansijska intermedijacija“. To je onda ušlo u računanje nacionalnog dohotka i razvoja a djelatnost investicijskih banaka je nazvana „djelatnost preuzimanja rizika“. Od tada krivulja rasta „finansijske intermedijacije“ je znatno veća od rasta industrije. Tako su banke finansirale same sebe kao djelatnost, odnosno dominantno su finansirale finansije, osiguranje i nekretnine. Ako se tome dodaju berzanske cijene dionica onda to daje znantno širu sliku.

Ali su se u svemu tome izgubile djelatnosti koje dodaju novu vrijednost ekonomiji i glavnica reinvestiranja više ne dolazi u proizvodnju, u istraživanje i razvoj, u obuku ljudskih resursa nego odlaze u vlastite dionice. Kupovina dionica je ok samo što je to vremenom potpuno izmaklo kontroli. U posljednjih deset godina 466 kompanija (od prvih 500 koji pokazuje berzanski indeks na njujorškim berzama vrijednosnih papira NYSE i NASDAQ, koga održava i kreira američka kompanija za finansijske usluge i izvještavanje Standard & Poor's) je potrošilo 4 triliona dolara na otkup vlastitih dionica. Tako to objašnjava profesorica Mazzucato. I nije jedina koja tako razmišlja.

Dakle, za klasične ekonomske teoretičare renta nije bila isto što i profit. Renta je bila nezarađeni prihod. Koliko nezarađenog prihoda danas leži u finansijama kao teret na leđima proizvodnih radnih vrijednosti? Čemu služe? Sve većoj i većoj finansijskoj ovisnosti i plaćanju neto kamata (nezarađenog prihoda) malom broju onih u čijem vlasništvu su te korporacije. Samo što sada imaju na raspolaganju elektronski ispletenu mrežu oko Zemlje sa nezamislivo brzim protokom informacija o svemu i svačemu širom planete. I pride, vještačku inteligenciju. Ovaj globalni trend teško da se može sam od sebe popraviti, sistem treba propasti da bi se uspostavio novi na drugačijim vrijednostima. Jer države nisu njene vlade ili tek formalni entiteti nego svi ljudi koji u njima žive. Stoga je ova kriza (bez obzira kako uzrokovana) prilika da se stvari preokrenu u pravom smjeru (teško da može biti brzo i bezbolno) ali i opasnost da se ovisnost poveća i osnaži (što može biti kasnije još gore). Nadati se promjeni nabolje a biti spreman na sve.