Stid

„Snažne pobijedi stid a slabe strah.“

Madagaskarska poslovica

Niko ne zna šta ga sutra čeka. A od onog što je bilo zna ponešto. Ostalo zaboravi. Ali sasvim sigurno svako prođe u životu teške trenutke, periode različitih iskušenja. I tada se često otvara pitanje kako reagovati normalno u nenormalnoj situaciji? Biti hrabar kada je sasvim neizvjestan ishod te hrabrosti! Gotovo da nema područja života u kome čovjek ne može doći upravo u takvu situaciju. Od onih gotovo svakodnevnih, porodičnih i kolegijalnih, prijateljskih ili manje prijateljskih do onih situacija koje se dešavaju „jednom u životu“.

Od onog što pamtim, interesantnim mi se čini jedna situacija iz maja 1992. godine. Punih 28 godina od kada se dogodilo to što se dogodilo. Naime, tog maja 1992. godine (iako je i prije toga bilo očigledno) postalo je sasvim jasno da  se tragedija nadvila nad Bosnom i Hercegovinom, pa i nad lokalnim sredinama poput općine Tešanj i općina u njenom okruženju. Iz Dervente su prognanici stigli još u aprilu, ali 02. maja se dogodio masovan progon Bošnjaka i Hrvata iz Doboja (oko 20.000 ljudi u jednom danu bježalo je u Tešanj). Još nije pucalo. Kako nada posljednja nestaje tako su se još uvijek neki nadali da se neće dogoditi ono što se poslije dogodilo. U to vrijeme sam bio predsjednik Kriznog štaba MZ Raduša i pripadnik novoformirane čete Raduša u okviru Štaba Teritorijalne odbrane Tešanj, poslije Armije Republike BiH. Naša dva mladića (Huska Sinanović i Fahrudin Mujčić) su obilazila rejon Husara (brdo iznad Raduše), koristeći pri tome samo dvogled, kako bi pratili da li se nešto dešava iz pravca Teslića. I jedan dan se nisu vratili. Nismo znali šta se dogodilo.

Otišao sam u Štab TO Tešanj da upoznam sa situacijom. Moja ideja je bila da sa dvojicom komšija (r. Mustafa Alić, lovac i Sreto Petrović, oženjen iz Banje Vrućice) otiđem na Banju Vrućicu i raspitam se. Komandant Štaba r. Kemal Brkić mi je dao propusnicu kojom smo mogli putovati u Teslić jer je saobraćaj prema Tesliću već bio pod provjerom. Dva punkta pod policijskim naoružanjem su bila uspostavljena. Jedan na izlazu iz Tešnja u mjestu Kalošević, a drugi na ulazu u Teslić u mjestu Vrela. Otputovali smo sa mojim privatnim autom („Zastava 101“).  Na punktu na ulazu u Teslić, nakon što sam objasnio razlog našeg putovanja, nisu nam dozvolili dalje putovati sa mojim autom. Zadržali su kod sebe naša lična dokumenta. Pozvali su vojnu policiju koja nas je preuzela vojnim džipom, a moj automobil je ostao na punktu. Kada smo sjeli u džip, vojni policajci su imali već oznake Vojske Srpske republike i saopćili su nam da nećemo moći na Banju Vrućicu nego da nas oni voze u vojnu kasarnu na Đuliću, iznad Teslića. Nisu dozvolili dalji razgovor i svi smo ćutali do dolaska u kasarnu.

Čekajući da nas primi komandant kasarne, vidjeli smo mladiće koji su dolazili na regrutaciju. U jednom trenutku je iz kasarne izašao Žarko Šakota, tadašnji predsjednik SDS-a u Tešnju i prošao pored nas bez pozdrava. Primio nas je komandant, potpukovnik Bilanović (ne sjećam se imena). Bio je to korektan razgovor. Odmah nam je rekao da su njegovi vojnici uhapsili naša dva mladića, ali obzirom da su civili, predao ih je policijskoj stanici u Teslić. Smatrao je da trebamo otići do policijske stanice po njih dvojicu. Potpukovnik nam je iznio i svoje mišljenje da će Muslimani nastradati u predstojećem vremenu jer nisu vični ratovanju a da će Hrvati izdati Muslimane poslije nekog vremena. Mustafa, Sreto i ja smo uglavnom slušali, bez posebnog komentarisanja sa željom da naša dva mladića vratimo u Tešanj.

Nakon završenog razgovora, vojni džip nas je prebacio do policijske stanice u Tesliću i napustio. Oečkivali smo da će Huska i Fahrudin krenuti s nama i da se vraćamo odmah u Tešanj. Ali smo pred policijom čekali do 18,00 (održavana sjednica Kriznog štaba Skupštine Opštine Teslić, na kojoj je sjedio i načelnik policije). Kada se pojavio rekao nam je prilično oštro: U ratu je dvogled oružje. Oni sada imaju status ratnih vojnih zarobljenika. Vaše momke smo predali „crvenim beretkama“ u Doboj. Svaki moj pokušaj da razgovaram mogao je završiti da i nas uhapse. Čak su i Sretu tretirali na isti način. Bili smo u šoku. Nemoćni, diskutovali smo kako se vratiti na punkt na izlazu iz Teslića jer nismo imali nikakva lična dokumenta.

Povratkom na punkt pomislio sam: dobro je, bar nismo i mi uhapšeni. Ali tada me Sreto zamolio da se s mojim autom vratimo na Banju Vrućicu kako bi on vidio suprugu i djecu jer su otišli za Đurđevdan u posjetu i nisu se vratili. Prošle su mi različite misle kroz glavu ali sam mu brzo odgovorio: pitaj policajce hoće li nas pustiti? On je s njima obavio kratki razgovor i vratio se u autu rekavši: pustili su da odemo ali da se vratimo do 23,00. Ja okrenem auto prema Tesliću, i nakon 20-tak minuta smo bili u kući njegovog punca na Banji Vrućici. Ostali smo do 22:30 i razgovarali sasvim normalno. Mustafa je kao lovac poznavao domaćina. Vratili smo se oko 23:00 bez problema.

Gledajući kontekst dešavanja i dramu koja je nastala, odluka da se vratimo ponovo u Teslić u kome civile sa dvogledom već tretiraju kao ratne vojne zarobljenike bila je veoma hrabra. Ali moram priznata da nisam donio takvu odluku zato što sam bio hrabar. Bilo me je stid ne donijeti takvu odluku. Nisam mogao ne udovoljiti molbi komšije Srete da se vratimo da vidi porodicu jer je on isti dan, ujutro, prihvatio moju molbu da krene samnom u Teslić. Čini mi se često da je stid snažniji od hrabrosti.

About Fuad Sisic

Komentariši