Prvi u borbi

Dok smo se morali boriti za slobodu, znali smo što nam je cilj.
Sad imamo slobodu i ne znamo više šta želimo.

Vaclav Havel

Ovaj tekst je nastavak prethodnog. Dani su prolazili. Svaki sljedeći dan je izgledao neizvjesniji. Previše ljudi na malom prostoru. Cijelo područje općine Tešanj stavljeno je u neku posebno dinamiku. Jedni su zbrinjavali prognanike, drugi su brinuli o nabavci hrane, treći su radili na organizaciji odbrane i nabavci mts-a (materijalno-tehničkih sredstava). Mi smo u Raduši formirali jednu jedinicu u saradnji sa Štabom Teritorijalne odbrane Tešanj kao i u drugim mjesnim sredinama. Intenzivno se radilo na ukopavanju prve linije odbrane jer su se događaji odvijali prebrzo i bilo je sasvim jasno da se ne mogu zaustaviti. Činilo se poput velike nepogode, velike poplave pred kojom se treba sklonuti. Ali izbora nije bilo, nije se imalo gdje osim prihvatiti novu stvarnost, zaboraviti sve dotadašnje ideale, ustati i boriti se.

Kako nije bilo informacije o Huski i Fahrudinu osim one koju smo dobili pri posjeti Tesliću (da se nalaze u Doboju, kod specijalne jedinice “Crvene beretke”), pokušavali smo na razne načine stupiti u vezu i pokušati ih osloboditi kroz pregovore. Ali 23. maja 1992. godine se dogodilo nešto što nismo planirali. Pripadnici naše jedinice na sada već uspostavljenoj liniji odbrane (neposredno iznad posljednjih kuća a prilično duboko ispod Husara, najviša kota između Tešnja i Teslića prema Raduši) su primjetili neko kretanje u prostoru ispred naših linija. Kako smo htjeli biti sigurni o čemu se radi, pripremili smo jedno izviđanje terena za 24. maj i dobili pojačanje od strane Štaba TO Tešanj sa dvije male ali dobro opremljene specijalne jedinice. Tako smo formirali tri grupe po 15 ljudi da detaljno pregledaju teren ispred linija odbrane do vrha Husara. Na čelu jedne od tih grupa bio je Mehmed Alić, čovjek koji je odrastao u tom području i poznavao je baš svako stablo i svaku uvalu. Inače smo bili generacija, zajedno smo završili osnovnu školu.

Sve je bilo mirno i nije slutilo da bi moglo doći do prvih oružanih borbi. Nakon nekih 45 minuta se začula rafalna pucnjava iz različitih oružja na brdu Husar. Pretpostavili smo šta se događa. Uskoro su motorole počele javljati da su naišli na grupu vojnika u odijelima bivše JNA (Jugoslovenske narodne armije). Naređeno je povlačenje. Grupe su se jedna po jedna spuštale nazad a pucnjava je utihnula. Nije se vratio r. Mehmed Alić. Njegov saborac, Beriša Bajram (koji danas nije među živima), ispričao mi je odmah ono što je vidio iz neposredne blizine. Vidjeli su iskopani rov sa tranšeom na vrhu Husara i grupu vojnika kako doručkuju. Mehmed je vodio našu grupu i pokazivao prstom drugim da budu tihi. Iako su mogli pucati i pobiti vojnike, to nisu uradili. Beriša je tvrdio kako je Mehmed želio da ih zarobi i mijenja za Husku i Fahrudina. Jer kada se primakao dovoljno blizu on je podigao automat i uzviknuo: Predajte se. U istom trenutku je sa desne strane neko od tih vojnika gore počeo pucati i Mehmed je pao pogođen. Sve se odigralo jako brzo i sva pucnjava nakon toga je pokrila taj mali prostor. Nije se ništa moglo uraditi u toj situaciji osim povući nazad.

Tijelo r. Mehmeda je nakon nekoliko dana razmijenjeno i on je ukopan u mezarulcima “Kovačevica”. Bio sam u prilici da budem prisutan kada je njegova rahmetli majka došla da vidi tijelo. Zagrlila ga je i rekla: Neka ti je halal majkino mlijeko. Tada sam vidio kako veliku snagu imaju majke. Mehmed Alić je prvi na području općine Tešanj koji je svoj život položio u neposrednoj borbi. Poznavao sam ga kao dobrog druga i komšiju, a takav je bio i kao radni kolega, sin i roditelj. Na njegovom nišanu piše Mehmed a mi smo ga zvali Mehemed. Bio je oženjen, iza njega je ostala supruga Sabiha, djeca Selmir i Selma.

Nakon nekoliko dana Huska i Fahrudin su ipak stigli na područje općine Tešanj. Oni su i danas živi, i mogu pričati šta su doživjeli u tim danima u zatvoru u Doboju te kako su izašli iz zatvora i vratili se u Tešanj.