TESANJ.NET stranica grada
Amir Brka: Sa pjesnikova odra, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2020.
(Izvor: Oslobođenje, KUN, 13.8.2020.)
_________________________________________________________________
Zahvaljujući sjajnoj poemi Amira Brke, egzistencijalna drama pobunjenog pjesnika Muse Ćazima Ćatića u prošlostoljetnoj bosanskoj provinciji čini se antičkom: sâm na strani kosmičke pravde, a svi drugi na pogrešnoj strani historije. Nije imao nikakvih izgleda, i zato njegovom nemuštom glasu Amir Brka čini historijsku uslugu činjenicom da ga je “ozvučio” i dao mu potrebnu glasnost.
_________________________________________________________________
Pjesnike bi se moglo podijeliti na one koji se kontekstualiziraju u tradiciju i one koji po svaku cijenu žele biti autohtoni, i samim tim originalni. Mak Dizdar, jedan od najvećih pjesnika južnoslavenskih književnosti, referirao se na stare bosanske apokrifne tekstove za koje je Herta Kuna jednom kazala kako baštine više poezije nego mnoge savremene pjesničke zbirke. Makovi stihovi prepliću se u interaktivnom odnosu spram rečenih starih apokrifa kako na formalnom tako i na sadržajnom planu, ulazeći u citatnu polemiku, pa aludirajući, parodirajući i afirmirajući tu tradiciju, koju je obgrlio iskreno te, u simbiozi sa svojom poezijom, napravio poetičko i poetsko čudo u južnoslavenskim književnostima.
Vjerujem da je najveća vrijednost Makove poezije položena upravo u toj činjenici kako je naš govor uvijek dijalog i replika na nečiji tuđi govor i kako svaki naš izraz nužno ima dijalošku boju. Uzmimo, recimo, putopise Alije Isakovića, pa ćemo se vrlo brzo obreti u društvu Muse Ćazima Ćatića, Hamze Hume, Lava Tolstoja i drugih. I ne samo da ćemo se lijepo osjećati u društvu takvih velikana i gospodara književnih poslastica nego ćemo posredstvom aktuelnog autora moći i razgovarati s njima, njihovim jezikom i stilom. Kakva privilegija i čast, a za to imamo zahvaliti upravo aktuelnim autorima koji su prihvatili interferenciju i intertekstualnost kao datost i neminovnost. Umalo da zaboravim na one druge pjesnike. Oni neka budu originalni. Julija Kristeva tvrdi kako se “svaki tekst gradi kao mozaik citata, svaki tekst u sebi uključuje i preobražava drugi tekst”, pa je, dakle, neupitna činjenica da književnost biva i opstaje i na principu intertekstualnosti.
Poetička i ljudska preplitanja Muse Ćazima Ćatića i Amira Brke, dvojice tešanjskih pjesnika, viđena su već više puta u Brkinom književnom djelu, a gdje se mladi pjesnik utiče starijem – vodeći onaj blagotvorni dijalog kojim mlađi neprestano poručuje kako poezija ne potiče od njega nego da je tu čistu ljubav i kosmičku emociju njegovao neko prije njega i da će se prošlost i sadašnjost spojiti u jedno, kako su to tvrdili teoretičari. U poemi Sa pjesnikova odra Amir Brka nudi posebnu, jedinstvenu književno-poetsku simbiozu dvojice pjesnika, na originalan način, vodeći tok pjesničke naracije u formi pisma, na dva nivoa. Jedan pretpostavljeni, virtuelni, koji ispisuje fiktivni pisac Ćatić, a drugi nivo pripada stvarnom autoru, dakle Brki. Tako se, pod dirigentskom palicom stvarnog autora, piše za obojicu, preklapaju se i na razne načine uspoređuju dva vremena, dvije poetike, dvije slike svijeta, sudbine dvojice pjesnika u prijelomnim historijskim mijenama, Ćatića prije sto i nešto godina i Brke na početku trećeg milenija. Poetskim kazivanjem o vlastitom snu, Brka cijelu situaciju seli iz stvarnosne zbilje i sve uzdiže na razinu oniričkog, bezvremenog prostora.
E, sada, promišljanje i analiza mogli bi ići u dva pravca. Prvi, poetičko-stilski, u kojem se intertekstualno prepliće metatekst i intertekst, gdje bismo prepoznavali i iščitavali razumijevanje svijeta i promicanje estetskog i kod prvog i kod drugog pjesnika. Vidjeli bismo i načine i odnose teksta u dijaloškom općenju, i na kraju ustanovili razloge takve interferencije. Na drugoj strani, koja mi se čini vjerovatnijom i uvjerljivijom, mogli bismo čitati životne sudbine dvojice pjesnika, pa u tom preplitanju otkrivati razloge Brkine fascinacije životom i sudbinom Muse Ćazima Ćatića. Šta je to iz Ćatićevog života što je moglo privući Brku da u ovoj poemi, u formi Ćatićevog pisma sestri Hasni u Tešanj, umjetnički briljantno oživi već zaboravljeni glas mrtvog pjesnika, da kombinuje stvarno i fantastično, san i javu, umjetničko i dokumentarno, sve, naravno, iz Brkine optike koja se na kraju, čini mi se, objedinjuje u jedno? Prilično sam siguran da je Brku privukla tragika najnesretnije figure bosanskohercegovačkog pjesništva – anatemiziranog, odbačenog i demoniziranog Muse Ćazima Ćatića, pa se, onda, ta sudbina učinila prepoznatljivom i bliskom mladom pjesniku i njegovom vremenu, prije negoli poetička intertekstualnost u djelu. U prilog tome mogla bi poslužiti očigledna empatija i saosjećanje Brkino u trenucima Ćatićeve smrti, njegov fiktivni govor sa samrtničkog odra, njegova zagledanost u vlastiti život, ali i njegovo suočenje sa nadolazećom smrti.
Dakle, pravo pitanje pred ovom Brkinom knjigom je, po mom sudu, čime je Ćatić zaslužio da u fingiranoj predsmrtnoj ispovijesti dobije priliku da bude “ozvučen”, da ode u javnost, da Brkinim posredstvom postane bezvremen i nadvremen. Da li svojom poetskom harizmom, ili svojim dramatičnim i nepravednim usudom koji mu je uništio život u trenutku kad je tek zašao u četvrtu deceniju? Ćatić je značajna i nezaobilazna figura bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti zato što se njegova pojava na početku dvadesetog stoljeća definira kao pjesnička pojava na razmeđu epoha, potom se uzima kao prvi bošnjački pjesnik modernist, dakle neko ko je prihvatio evropske poetičke standarde, i, konačno, neko ko se u historiji naše književnosti uzima kao ozbiljan i dobar pjesnik.
Pa, u čemu je onda problem? Šta je to strašno skrivio Ćatić, o šta se tako ogriješio – što je izazvalo takvu Brkinu empatiju prema prethodniku koji je postao progonjen pjesnik, prokazan kao pijanac, bogohulnik, nevjernik, pjesnik koji je “bogotvorio čašu” i neko ko je odbio pripadanje normativnom identitetu svoga vremena. Ovdje se odmah neminovno gnijezde i pitanja: ko su ljudi što mu sipaju otrov u bokal? Koliko su oni pravovjerni i ima li, možda, i njihove krivnje? Ko je ovlastio te “autoritete” da pjesnika ekskomuniciraju iz vjerske zajednice i uskrate mu mezar na gradskom groblju i sahrane ga tamo gdje se pokapaju samoubice i najgori otpadnici? Ko je taj što ima pravo sankcionirati griješnike prije Božijeg suda? Ako stvari pročitamo do kraja čestito, moglo bi se razumjeti da je ova Brkina poema zapravo Ćatićeva potpuna pjesnička i ljudska rehabilitacija, a, na drugoj strani, ona se ispostavlja i kao svježe napisana teška optužnica za njegove progonitelje, za te “pravovjerne autoritete” što su sebe obogotvorili i postavili se iznad Božijih zakona.
Niko ne može osporiti da su se muslimani u Bosni i Hercegovini na početku dvadesetog vijeka osjećali prikraćeni i ugroženi u svakom pogledu, da su nakon propasti Osmanskog Carstva ušli u stanje opće konsternacije i šutnje u svakom smislu, te da, izvan svake sumnje, zbog toga pate. Nije mala stvar biti subjekt historije, ili imati iluziju da je to tako, pa onda postati žrtvom te iste povijesne zbilje, i to na brutalan i nasilnički način u kojem se ne gube samo društveni statusi nego i vlastita imanja. Cijeli se jedan narod proglašava nepismenim, jedan model kulture odbacuje se kao stran i nepotreban, zastario i primitivan. Valjalo je preživjeti taj strašni period dolaska kršćanskog cara, kršćanske vjere, kršćanskih zakona i kršćanskih modela kulture – i ostati uspravan.
A kakva je bila reakcija na takvu društvenu zbilju? Bila je loša, pa i pogubna, jer smo se “zatvorili u mentalitet napadnutog, što je mnogo razornije nego sam napad. To u istoj mjeri važi, uostalom, za društva kao i za pojedince. Stiskamo se u sebe, ograđujemo se barikadama, štitimo se od svega, zatvaramo se, mozgamo, više ne tragamo, više ne istražujemo, više ne napredujemo, plašimo se budućnosti i sadašnjosti i drugih”, kako to sjajno dijagnosticira Amin Maluf kada govori o poraženim sociogrupama i o njihovom mentalitetu. Direktna posljedica takvoga stanja jest očajnički pokušaj formiranja kolektivnog identiteta, mi-zajednice koja bi poslužila kao siguran okvir i zid prema svima što nas žele promijeniti. Takva situacija ne tiče se samo bosanskih muslimana na početku prošlog stoljeća; ona je opća, univerzalna svojina sličnih društvenih grupa, ali mala je utjeha u tom poopćavanju, jer je ovo bilo samo naše i nas se ticalo direktno. Bosanski su muslimani postali baštinici tradicije i identiteta samo po “vertikalnoj” osnovi: onog što vjerska zajednica nudi iz prošlosti, a sasvim su odbacili drugi model baštinjenja po “horizontalnoj” liniji, koji dolazi od svoga doba i svojih savremenika.
I kako to po svojoj unutrašnjoj logici redovno biva, mi-zajednice formiraju “ubilačke identitete”, kako ih u svojoj istoimenoj knjizi zove spominjani Maluf, koji onda identitet jedne sociogrupe svodi na “jednu, jedinu pripadnost, navodi ljude na pristrasno, sektaško, netolerantno, zapovedničko, a ponekad i samoubilačko ponašanje”. Na taj način, njihova slika svijeta potpuno je iskrivljena i zatamnjena, i, što je još gore, članovi takve zajednice bivaju ponosni na svoju izopćenost, i svoj model smatraju Normom.
U takvoj tragičnoj situaciji pojavio se Musa Ćazim Ćatić, pjesnik koji je odbio priklanjanje jednoj, jedinoj pripadnosti i svojim pjesničkim djelom i vlastitim životom “zamislio svoj identitet kao da je sačinjen od mnogobrojnih pripadnosti, nekih vezanih za etničku istoriju, a drugih ne, nekih vezanih za versku tradiciju, a drugih ne”, i vizionarski i proročanski vidio u svome životu, a to svjedoči i Brkina poema Sa pjesnikova odra, “razne pritoke, razne doprinose, razna mešanja, razne suptilne i protivrečne uticaje, tada gradimo jedan drugačiji odnos s drugima, kao i sa svojim sopstvenim plemenom” (Maluf).
U tom smislu, čini se primjerenim prispodobiti i roman Hamze Hume Grozdanin kikot u kojem se zrcali isti ovakav odnos prema višeslojnosti našeg identiteta, sinkretizam našeg identitarnog bića – kako bi rekli teoretičari – i pjesničko djelo Muse Ćazima Ćatića, kao prvog istinskog bošnjačkog moderniste. Ova dvojica bošnjačkih autora su svojim književnim prinosom na nacionalnoj sofri promijenili, ili, bolje, pokušali promijeniti našu sliku svijeta; pokazali su da umjesto tradicionalne, harmonične, u osnovi religijske slike svijeta koja, kao i svaka dogma, nije podložna nikakvim promjenama, postoji i druga, fragmentirana, moderna, polifona i pluralna slika, svjetovna prije svega, koja dolazi evropeizacijom naše književnosti i prevazilazi liminalnost tradicionalne. Obojica su, a u ovoj Brkinoj knjizi to se bjelodano oslikava u slučaju Ćatićevom, udarili glavom o zid tvrdog pripadanja, odnosno nepripadanja jednom, jedinom identitetu, u našem slučaju vjerskom, i na vlastitoj koži osjetili ono nasilje koje proizvode baš Malufovi “ubilački identiteti”. Njihovo brisanje liminalnih barijera i široko otvaranje prema “našim neprijateljima” mi-zajednice ne praštaju.
Zahvaljujući sjajnoj poemi Amira Brke, egzistencijalna drama pobunjenog pjesnika Muse Ćazima Ćatića u prošlostoljetnoj bosanskoj provinciji čini se antičkom: sâm na strani kosmičke pravde, a svi drugi na pogrešnoj strani historije. Nije imao nikakvih izgleda, i zato njegovom nemuštom glasu Amir Brka čini historijsku uslugu činjenicom da ga je “ozvučio” i dao mu potrebnu glasnost. Ćatić i Humo su učinili da, naprosto, “više ne postoje ‘mi’ i ‘oni’ – dve vojske u ratnom stroju spremne za sledeći sukob, za sledeću odmazdu. Od sada postoje na ‘našoj’ strani, osobe s kojima imam, naposletku, veoma malo toga zajedničkog, i postoje, na ‘njihovoj’ strani, osobe s kojima mogu da osećam neverovatnu bliskost”, kako to ispravno vidi spominjani Amin Maluf.
Budući da se u ovoj poemi sretno prepliću i interaktivno prožimaju ona spominjana dva toka naracije, fiktivni i aktuelni, logično je zaključiti da je živi pjesnik vidio nešto zajedničko u svome prethodniku, da je, upoređujući dva vremena i dva društvena stanja, prepoznao slične ili iste viruse izolacije i zatvaranja u jedno, jedino pripadanje i, kritikujući konzervatizam i redukcionizam Ćatićevog vremena, neprestano mislio i na procese “našeg današnjeg, u kojem se te sile restauriraju – zauzimajući vrhove političke, akademske, kulturne i religijske moći i kreiraju redukcionistički, biopolitički tip kolektivnog identiteta, u kojem nema mjesta za istinskog, već za Ćatića svedenog na narative i simbolički imaginarij tih sila”, kako to s pravom primjećuje Enver Kazaz u pogovoru ove knjige. Otuda bi se Brkina poema Sa
pjesnikova odra mogla čitati kao razgovor sa našim nacionalnim usudom kolektivnog identiteta i religijske slike svijeta, što se stotinjak godina nakon Ćatićevog stradanja nije promijenilo nego je poprimilo nove oblike viktimizacije i novih konzervatizama začetih na širem, svjetskom planu, a što naknadno učvršćuje uvjerenje kako smo vječno bili u pravu i da treba zamrznuti i hermetizirati našu sliku o sebi, onu iz devetnaestog vijeka, ili još stariju. U ovoj kritičkoj činjenici leži osnovna vrijednost Brkinog poetskog angažmana i oživljavanja našeg interesovanja za Ćatića i njegovu poeziju.
