TESANJ.NET stranica grada
O romanu »Monografija grada« Amira Brke
Odlomci iz eseja objavljenog u sarajevskom
časopisu Život, 2003, br. 1-2, 114-128. str.
___________________________________________________________________
Kad me je književnik i motorna snaga kulturnog i duhovnog života Tešnja Amir Brka pozvao da posjetim taj naš jedini još preostali grad, koji je u izvjesnoj mjeri nekako uspio da sačuva nešto od originalnog bosanskog i bošnjačkog duha, jer su drugi naši tipični gradovi ili uništeni, kao Stolac, ili totalno uzurpirani i pervertirani, kao Jajce, ili dovedeni u stanje stagnacije, kao Gradačac, a ta sam četiri naša stara grada, pored Sarajeva, koje je mnogostruko ubijano u vrijeme protekle agresije, smatrao svojevrsnim oazama i još preostalim jasnim znakovima našeg osobenog bosanskog načina postojanja i ujedno postojanja Bosne i Hercegovine kao duhovne i kulturno-povijesne individualnosti, nisam pretpostavljao da će to otvoriti jedan novi ugao u mom mišljenju i kod mene izazvati jedan novi interes za našu duhovnu, a time i opću situaciju u kojoj se nalazimo.
Ta posjeta i kasnija razmišljanja o tome što sam tamo vidio i doživio, posebno ona koja je kod mene provociralo samo Brkino djelo o Tešnju, koje mi je tom prilikom poklonio a ja ga još istu noć pročitao, a zatim i druga djela, koja sam poslije njega pročitao, a odnose se na taj grad i njegove ljude, te sve ono što se već duže vremena u meni polako i sigurno taložilo i narastalo kao doživljaj i traganje za odgovorom na pitanje možemo li uopće opstati ili su nas divljaci oko nas već sasvim dokrajčili kao kulturni medij, naveli su me da zaključim, zapravo ukazali su mi kako mi, takozvani intelektualci, sa dosta stereotipa nastanjenih u našim glavama i zbog toga sasvim konzervativno gledamo na našu duhovnu situaciju i kako nam upravo taj konzervativni pogled na stvari, pun modela mišljenja i teorija stvorenih u prošlosti, pa i onoj nedavnoj koju razumijevamo isključivo preko modela one starije, priječi da vidimo ono novo što u ovoj našoj zemlji i duhovnom životu njenih ljudi nastaje kao jedna potpuno nova realnost. Štaviše, priječi nam da vidimo jednu novu vrstu realnosti, jedan njen nama do sada savim nepoznat vid, a to je duhovna realnost koja našim egzistencijama sada dominira, kao jedino sigurno i spasonosno mjesto boravka čovjeka, i to jedino mjesto koje nam ne može biti ni na kakav način oduzeto, što mi nikada do sada nismo koncipirali kao realnost vrijednu pažnje i kao stvarni život, nego prije svega i iznad svega kao njegovu negaciju, kao izgnanost iz života, dakle kao neku stvarnost s negativnim predznakom u koju smo silom prilika protjerani, ali koja je apstraktna, prazna i beživotna.
Znajući da je sadašnjost užasna, skloni smo da pomislimo kako je prošlost bila bolja i samo u njoj nekako vidimo ideal. Ona je realna, jer se već dogodila. Ona nam sugerira parametre realiteta i njegovih vrijednosti, pa nam to zaklanja pogled, priječi vidik na nešto novo, a što može biti i bolje od onog starog, zapravo na nešto što uz nas i pored nas nastaje, a mi toga nismo svjesni, jer se ono još uvijek nalazi u sferi idealnog i da tu novu nastajuću duhovnu i svaku drugu realnost ne možemo, nećemo ili ne uspijevamo da propustimo kroz filtere naše već oblikovane realističke, pragmatičke, izteoretizirane i uveliko dogmatizirane svijesti.
Davno nekada, kad sam bio još mladi profesor filozofije, pun neodoljive težnje da rušim sve stereotipe mišljenja, rekao sam u jednom od nekih ljudi zapaženom govoru održanom na jednom savjetovanju na Sarajevskom univerzitetu, a na tom govoru mi je čestitao moj dobri i, nažalost, već mrtvi prijatelj Avdo Sućeska kao na izuzetnoj novini našeg tadašnjeg mišljenja, da je svaki teoretizirajući govor u stvari dogmatizirajući, da svaka teorija uvodi svoj predmet u već uspostavljeni red stvari i smješta ga negdje u sistemu hijerarhije pojmova na kojoj počiva, da svaka teorija realni život stavlja u pojmovne rafe, na police već utvrđenih značenja i u redove vrijednosnih sudova koji su već uspostavljeni, u kojima je već određen sav potencijal i doseg njihovog smisla, uključujući ne samo značenje nego i vrijednost onoga o čemu se želi izreći teorijski sud, a time se sav potencijal smisla tog predmeta umrtvljuje, u smislu stare Spinozine izreke “Omnis determinatio negatio est”, tj. da sve što se teorijski i logički odredi postaje ujedno ograničeno, a time i negirano. Sve što iz sfere duha i mišljenja pređe u realnost, također, postaje umrtvljeno samim time što kao realnost potpada pod kriterije drugih zakona i sudova, te gubi slobodu kretanja, relacija, asocijacija i simbioza koje su ljudskom mišljenju svagda otvorene.
Takva jedna dogmatizacija, ili određivanje smisla i sadržaja unaprijed, krije se u svođenju svakog mišljenja o nama na nas same i na Bosnu onakvu kava je bila ili kakvu je mi zamišljamo, ne vodeći računa o novim odnosima, novim okolnostima svjetske cjeline i položaja ljudi u njoj, posebno osobenog položaja naše zemlje i naših ljudi u tom kontekstu i novim vrijednostima i smislu koji u tim prilikama dobiva činjenica da je neko Bosanac. Gubitak Bosne koji smo doživjeli i način kako smo ga doživjeli takav je da nam se ona stalno vraća u misli onakva kakva je bila. Mi osjećamo neodoljivu potrebu da je vratimo upravo onakvu kakvu smo je doživjeli i voljeli. To je kao ljubav koja želi svagda da bude jedna te ista i jednaka. Ali ako, naime, svagda Bosnu vidimo samo onakvu kakva je bila, a ne onakvu kakva stvarno jest, tj. ako smo slijepi i gluhi za jednu novu Bosnu, tada nam izmiče jedan bitan i sasvim novi fenomen našeg postojanja, a to je fenomen da se Bosna rasula u svijetu, da se ona nalazi ondje gdje su Bosanci i da egzistira na načine kako je oni vide i doživljavaju, da tako dobiva mnoštvo novih načina opstojnosti i mnogostruko ojačava svoje postojanje, da je ona danas, na čudan i prisilan način, sa puno nesreće za sve njene ljude, postala globalna ne samo po smislu i općim uvjetima svog postojanja nego i po samom načinu postojanja. Intenzitet nesreće i prisile kojima smo bili izloženi ojačava u nama onu realnost koja je idealna, ali koja je definitivno naša i koja je nama sasvim na raspolaganju.
(…)
Prilikom nedavnog veoma ugodnog boravka u Tešnju Amir Brka mi je poklonio svoje najnovije djelo, koje je štampano pod naslovom Monografija grada, a koje je, po mome mišljenju, sasvim zasluženo dobilo nagradu Društva pisaca Bosne i Hercegovine za najbolje djelo 2001. godine. Naslov me je zaintrigirao i kod mene, kod kojeg je znanstveno-logički kontekst naracije i njena racionalna struktura prosede i osnovni kontekst stvaranja, razumijevanja i vrednovanja govora, a potom i teksta, izazvao jednu asocijaciju. Naime, naučio sam da pod nazivom monografija razumijevam sasvim određeni tip govora i precizno definisanu vrstu teksta. Taj govor je bitno znanstveni i podvodi se pod kriterije znanstvenosti u svakom mogućem pogledu, pa i u pogledu jezika i govora, a to znači vrste naracije. Navikao sam, dakle, misliti – i to je moderni europski kontekst značenja gotovo cijelog semantičkog polja koje pokriva riječ monografija – o monografiji kao o tekstu u kojem se jedna određena tema nastoji u potpunosti iscrpiti i time omogućiti sticanje znanja o njoj u cjelini, zapravo o cjelini onog što pokriva predmet monografske obrade. A kako se znanje stiče samo tako da se neka određena materija iskustva, provedena kroz filtre strogo definirane metode, stavlja u već priređen kontekst značenja koja su nastala u okviru neke znanosti i formiraju njenu strukturu, to je racionalno-logički kontekst osnovni kontekst svakog znanja, pa tako i monografskog načina interpretacije postignutog znanja o nekom predmetu.
Dakle, pod monografijom jednog grada mislimo, ili sam ja svagda mislio na tekst u kojem se razmatraju svi aspekti postojanja jednog grada, a to znači njegov geografsko-geološki položaj i pedološka struktura zemljišta na kojem je grad nastao, njegova komunikacijska pozicija prema ostalim dijelovima zemlje, njegova povijest, uključujući i širi njen kontekst, njegov ekonomski život i značaj, njegov politički život i političko ponašanje njegovih žitelja, i njegov socijalni i kulturni život, a u tom sklopu eventualno i njegove najznačajnije ličnosti, i one pozitivne i one negativne, kakvih je u svakom našem mjestu uglavnom bilo, naravno, ako ih je bilo. Sve to moralo bi počivati na množini pomno odabranih i jedinstveno definiranih činjenica koje je moguće brojno odrediti i tako izmjeriti i uporediti, da bi nastalo neko relevantno znanje o gradu kao predmetu monografske obrade. Tekst monografije je, prema shemi svog oblikovanja i načinu dispozicije građe, svagda egzaktan, ekonomičan i obrazlagajući u iskazu, a to u ovom slučaju znači da se oslanja na znanstvenim metodama dobijene podatke i činjenice koje se mogu mjeriti i upoređivati, te se tako održava komunikativnost i uporedivost tog teksta s drugim tekstovima znanosti, što onda određuje i čitaoce takvog teksta.
Kao tekst, monografija, dakle, spada u red znanstvenih tekstova. Čitaoci takvog teksta, naime, moraju biti pripremljeni za njegovu konzumaciju, a glavna priprema i uspjeh mjeren je stupnjem logičke procjene utemeljenosti i opravdanosti izloženog i u činjeničnom i u logičkom prostoru. Monografije su svagda bile za nas djela koja su rezultat određenog znanstvenog postupka, određene egzaktne metode utvrđivanja i istraživanja činjenica. Tako je moguće, na toj osnovi, izraditi monografiju neke ličnosti, nekog grada, sela, neke epohe ili neke pojave u ljudskom društvu. Svagda je uvjet uspjeha takvog monografskog postupka da se pojava, koja se promatra i proučava i o kojoj se piše, izolira, da se obuhvati u cjelini i da se ispitaju svi aspekti njenog postojanja i manifestiranja, vodeći pri tome strogo računa o objektiviranju načina govora i ujednačavanju značenja pojmova.
Amirov tekst bio je, također, po svom nazivu jedna monografija, ali ne monografija utemeljena na nekom znanstvenom i činjenično osnovanom i kvantificiranom govoru objektiviziranog tipa, kakav se svagda primjenjuje u znanosti, nego na jednom govoru koji nije ništa manje činjeničan, ali koji preferira subjektivni doživljaj činjenica, govoru koji utemeljuje činjenicu u neponovljivom i neuporedivom smislu i značenju individualnog doživljaja stvarnosti, zapravo njene sublimacije u subjektivnom karakteru i singularitetu tog doživljaja, nasuprot u znanosti obaveznom postupku objektivacije svake činjenice. Stoga ovdje činjenice nisu rezultat metode kojom su stvarane i birane, vađene iz života, nego su u njemu glavne činjenice sudbine i odnosi ljudi i njihov doživljaj samih sebe i svog svijeta u svijesti pojedinaca i u svijesti kolektiva koji nastaje interakcijom pojedinaca, koji se u ovom slučaju naziva grad Tešanj.
Dakle, Brkina knjiga donosi sliku grada, sliku njegovog života, ali prelomljenu kroz vizuru konkretnosti i tako autentičnosti ljudskog viđenja i doživljaja istog. Ona je, kako bi to rekla jedna davno odbačena teorija estetskog, subjektivna slika subjektivne stvarnosti, za razliku od subjektivne slike objektivne stvarnosti, koja izvan ljudi i ljudskog doživljaja života zapravo i ne postoji, te je sva ta literatura subjektivnog doživljaja objektivne stvarnosti u stvari jedna velika laž. Naslov monografija ovdje služi autoru, kako sam i ukoliko sam ga ja shvatio, samo da bi sve raznolike konkretne sudbine i neponovljive doživljaje života ljudi koji su u gradu živjeli ujedinio u jedan tok koji obuhvata riječ grad. Ta je riječ ovdje samo zajednički imenitelj svih tih sudbina koje se zbivaju, a ne neki objekt koji bi se pokazao kao nekakav kroz činjenice u njemu izloživ i shvatljiv moment samog života u njegovom neposrednom zbivanju. Tako grad više nije ni subjekt ni objekt govora o njemu, nego samo poprište zbivanja samog života i sudbina ljudi u njemu koje tim sudbinama daje nešto zajedničko, a to je mjesto zbivanja, kao apstrakcija, nešto za što i ne znamo zapravo šta je i odakle dolazi. Grad je, tako, nešto izvan objektivacije. Tako grad ostaje u oblasti mističnog, nečeg što lebdi nad svojim žiteljima kao nedohvatljiva viša realnost, a što ovo kazivanje uzdiže do onog što je najbitnije za nas kao ljude, a to je do dohvatanja onog višeg u nama i u našem životu.
Dakle, umjesto hladno, matematički i putem statističkih ujednačavanja dobijenih činjenica, sukladnoj staroj izreci da je “statistika znanstveno izražena laž”, u Monografiji grada, kod Brke, dato je nešto što ima sadržinu ljudskog doživljaja i unutarnjeg iskustva ljudi, a što jest jedna činjenica koju nikada ne bi mogao zahvatiti i na površinu iznijeti bilo kakav savršen hladni znanstveni jezik matematičkih činjenica, kvantifikacija i logiciranja, te iz tih izvora crpljenih opservacija u cjelini, nego je to istina samog postojanja raznih aspekata života ljudi grada, a šta bi grad drugo i bio nego sam život njegovih ljudi i kroz njih i njega samog.
Tada sam shvatio i počeo da mislim o tome kako je to jedan izvanredan primjer postmoderne literature, jedan primjer naracije u kojoj su, do tada podijeljene i odvojene naracijske perspektive, do tada odvojeni i suprotstavljeni ljudski govori, konteksti koji su sasvim različiti i čak i suprotni govori o istom, o onom što je govorom obuhvaćeno, našli načina da se pojave zajedno i da tvore jedan tekst, jednu naraciju, jedan jedinstven ljudski govor koji u sebi sažima ono bitno svih drugih vrsta govora, svih parcijaliteta koji i nisu ništa drugo do li skrivači najdublje isitne o nama, a to je istina da je sve što postoji vjerodostojno samo kroz nas i kao naš doživljaj, te da je i svijest o tome značajna i opstojna samo kao takva, tj. kao svijest koja sabire ukupno polje ljudskog doživljavanja svijeta u jedan svijet. Tako se ono što se separiranjem udaljilo do te mjere da više nije izvjesno da li je ljudsko sažimanjem i izjednačavanjem vrsta govora ponovno ujedinjuje u jedinstven ljudski govor, čime prestaje udaljavanje segmenata smisla i dijelova same egzistencije jednih od drugih, prestaje gubljenje cjeline koja se uporno i neuspješno pokušava rekonstruirati putem uopćavanja i teoretiziranja govora, a govoru se vraća izvorno značenje i dostojanstvo koje otkriva svijet i ljude jedne u drugima.
Tako me je jedan po obimu mali tekst, jedna takoreći knjižica Amira Brke uvela u novi tok razmišljanja ne samo o jednoj novoj literaturi, koju taj tekst veoma dobro demonstrira i pokazuje, nego me je uvela u jedno novo razmišljanje o ukupnosti govora koji se tako napadno izražava u naše vrijeme kao sva sila djela, napisanih tekstova raznih vrsta, kao masa naracije nastale iz ugla ličnog doživljaja svijeta oko nas i u kojima se sudbina našeg načina postojanja jedino i može izraziti na adekvatan način. Naime, u svojoj strukturi i načinu pojavljivanja i ta sudbina ne pokazuje danas nikakvu logiku, ona nema nekih prepoznatljivih općih zakonitosti i logičnog toka, ona je sinkopična, singularna, pocijepana, događa se nelogično i nama nerazumljivo, kao npr. što nam nikako nije shvatljivo kako je uopće bilo moguće da nas ubijaju dojučerašnje komšije, ili da niko u jednom gradu gdje je živjelo dvije stotine hiljada ljudi ne izrazi javni protest protiv progona stotinu hiljada njihovih dojučerašnjih susjeda, ili da niko živ ne protestvuje protiv vandalskog rušenja svih bogomolja u gradu itd. itsl, pa je jedino što dijelimo kao cjelina, kao ljudi koji ovdje živimo, upravo to da je svako sve to doživio na svoj originalan način, a da je polje ujednačavanja jako málo i da ne dopušta da određena forma proguta smisao i snagu neposrednog doživljaja života koji se kroz govor izražava kao individualna slika svijeta, sudbine i života u cjelini. Naime, racionalna i teorijska riječ više nema snagu ujedinjavanja doživljaja, razumijevanja i života kao takvog uopće. Racio se, na kraju krajeva, pokazuje kao apsolutna neracionalnost, kao iracionalnost zapravo. Svi racionalno formulirani ljudski ciljevi su na kraju krajeva razotkriveni kao laži iza kojih je stajala gola volja da se postigne nešto što nije opravdano, a time, naravno, ne može biti ni umno ni stvarno. Tek je sam izvorni govor u stanju da pokaže da čovjek još uvijek opstoji kao jedinstveno biće koje suvislo postoji samo tako što osjeća i misli na ljudski način.
(…)
Sve to me je navelo da počnem misliti na novi način i gledati na današnju sve obimniju produkciju literature svih vrsta s jednog jedinog stajališta. Ne sa stajališta nacionalne ideje i potvrđivanja nacionalnog bića, ne sa stajališta ideje da smo mi imali pravo u svemu što nam se zbivalo, a oni neki drugi nisu, ne sa stajališta ideje da postoji samo jedna životna i historijska istina, nego sa stajališta vrijednosti i autentičnosti govora, sa stajališta vrijednosti naracije i njene sposobnosti da uključi sve vrste ljudskog diskursa u sebe, budući da se o složenom svijetu u kojem živimo ne može više govoriti iz samo jednog ugla, iz jedne perspektive, iz ugla jedne istine, nego da, kako god je i naš život mnogostruko uvjetovan i složen, i sam govor o njemu mora biti složen i obuhvatiti sve vrste mogućnosti govora o samome sebi. Na svaki govor o životu ljudi moramo gledati samo iz ugla njegove sposobnosti da kroz njega govori autentična životna istina. Mislim da se obris jedne takve literature i jednog takvog autentičnog, u svakom slučaju, govora o nama veoma rapidno bliži i kuca na vrata naše ustajale duhovnosti i naše stereotipima zasićene književnosti. U tome vidim jednu bitnu novinu koja potvrđuje ogromnu duhovnu zrelost do koje smo doprli kroz sve ove patnje koje smo bili primorani da trpimo i koje još uvijek trpimo. Ta spoznaja je za mene samog optimistična i veoma radosna. Mi smo, kako mislim, definitivno jedan novi moderni, mladi i hrabri svijet, spreman i sposoban da se uhvati u koštac sa svojom sudbinom. Šta je to što bi moglo biti više, bolje i značajnije za nas?
