Sreća

Ljudi se hiljadu puta više trude da steknu materijalno nego duhovno bogatstvo,
mada je sasvim sigurno, da našu sreću stvara ono što jesmo, a ne ono što imamo.

Arthur Schopenhauer

Pročitao sam jedan meni interesantan tekst o američkom snu. Američki san – san o lijepom životu, a prije svega o bogatstvu. Američki način života. Dakle, bilo je to formiranje novog životnog stila, na temelju materijalne koristi. Bio je to novi moral, nova religija, gdje uspjeh postaje navodno znak Božje ljubavi. Bila je to prekretnica masovnog iseljavanja očajnih (19. stoljeće), lovaca sreće iz zemalja Staroga svijeta u Novi svijet. Iako je još uvijek zapravo postojala jedna druga kultura – potisnuta i ignorisana, a zatim potpuno uništena, postojale su i neograničene mogućnosti za bogatstvo. Za nove ljude glavne vrijednosti života su bila materijalna dobra, a ne moralni, kulturni i duhovni razvoj. Takva Amerika je postala zemlja nevjerojatnih kontrasta. Koegzistirao je: fanatični vjerski i materijalistički svijet, sudjelovanje i ravnodušnost prema drugima, dobri maniri i agresivni, pošten rad i strast za manipulaciju, poštivanje zakona i bijesan kriminal, individualizam i skladnost. Sve ovo je organski utkano u novi američki način života.

Amerikanci su pokrenuli i tehnološku utrku u industriji zabave. Stalno uvoditi sve više i više novih gadgeta koji mlade ljude posebno zanimaju. U potrazi za modnim novitetima u svim područjima, bilo da su automobili, računala, iPod, pametni telefoni, odjeća, obuća, oprema i drugi atributi modernih vremena, formiran je način života američkih tinejdžera. Sistem je osmišljen tako da sve vrlo brzo postaje zastarjelo. Da bi neko bio uspješan, moderan i popularan, moraju se stalno sticati nove stvari. Napredak nikad ne stoji. Sada čovječanstvo može vidjeti loše plodove poticanja neograničene potrošnje i rasta takve ekonomije.

Humanizam, kultura, vjera – sve je podređeno novom sistemu vrijednosti, gdje je dominantna uloga novčanih jedinica i dionica. Ljudska sreća je mjerena samo brojem novčanica. Ali stanovništvo postaje dio ogromnog ekonomskog stroja. Ljudi su postali potrošači a stvarne poluge vlasti su prešle u ruke vlasnika velikih korporacija i korporacija koje diktiraju život cijelog svijeta, a ne samo Amerike. I danas veći dio svijeta ima ista očekivanja poput Amerikanaca. Ali uspostavljeni model to ne omogućuje, čak se može kazati da često spriječava.

U isto vrijeme podaci pokazuju da stopa samoubistva u svijetu raste a u Americi je najveća u posljednjih 30 godina. Istraživanja (Emily Esfahani Smith, novinarka istraživač) su pokazala da traganje za srećom čini ljude nesretnim. U najbogatijim društvima ljudi se osjećaju bespomoćno, depresivno i usamljeno. Ta praznina nije nedostatak sreće nego nedostatak smisla života. Stoga je važno pitanje razlike između sreće i smisla života.

No važno je istaći i to da se od amerikanaca ima šta naučiti. Kada opisuje svoje nove sunarodnike u jednom od svojih blogova, novinarka Nevena Ristić ističe da su Amerikanci nasmijani i ljubazni, ali ih realno nije briga za većinu stvari. Ako te nešto pitaju, ne zanima ih apsolutno ništa o tome ili ih zanima samo suština, tako da je zgodno naučiti da se kratko i jasno odgovara na njihova pitanja. U deset najvrednijih lekcija koje je naučila od Amerikanaca, Nevena Ristić navodi i savjet “nema kukanja”, jer svako na svijetu ima neki problem, ali je suština da ne kukaš, ne opterećuješ druge i budeš zahvalan što ti muka nije veća. Uz to pristojan stan, automobil, pun frižider i plaćeni računi mogu da se priušte uz jednu prosječnu platu.

No kako većina psihologa tvrdi da je sreća stanje ugode i spokoja koje traju kratko a smisao vodi osjećaju pripadnosti i služi nečem većem od nas samih, to ovo drugo vodi najboljoj verziji svakog ponaosob. Stoga ima smisla mijenjati kulturu sreće sa izgradnjom kulture smisla. Osjećaj pripadnosti ljudskoj vrsti ne može biti zamijenjen tehnologijom. Voditi računa u svakom kontaktu sa ljudima da se drugi ne povrijedi, da drugi osjeti poštovanje i ugodnost susreta s čovjekom, nezamjenjiv je osjećaj. Smisao i svrha su ono što se daje a ne ono što uzima. To daje smisao življenju jer ono što daje čovjeka negdje čeka. Na životnom putovanju sreća dolazi i odlazi. Smisao i svrha ostaju. Jedino čovjek može analizirati prijeđeni put i naučiti iz toga. Jedino čovjek ima taj dar, dizajniranu prednost, koju može na najbolji način iskoristiti ali ne mora. Čovjek je slobodan jer je napravio ugovor s Bogom – trampio je slobodu za odgovornost. Više se toga i ne sjeća, može da vjeruje u to ili ne vjeruje. Ali bez sumnje može spoznati da je izvor smisla i prave sreće u subjektivnim osobinama: plemenitom karakteru, vedrom umu i poduzetnom duhu a ne u bogatstvu, funkcijama, zabavi i igrama na sreću.