Između sna i jave: MOJ TEŠANJ (6)

HATMA

Ibrahimaginca se udala mlada, nije imala ni punih trinaest godina. Roditelji je, kakav je u to vrijeme bio običaj, obećali i dali tridesetak godina starijem muškarcu, uglednom tešanjskom trgovcu da je ljubi i da mu služi, a da pri tome s njom nisu ni razgovarali. Dijete, s naprasno prekinutim djetinjstvom, a ne nikako djevojka, nije se baš snalazila u novoj ulozi, pa bi nerijetko, umjesto pažnje, nježnosti i ljubavi, kada bi ljutit i naprasit, dolazio na ručak, od muža dobijala pljuske već s vrata, a da pri tome nikada nije znala zašto i čime ih je

zaslužila.

Neko je vrijeme sve to šutke trpjela, ne usuđujući se čak ni da pita zašto i gdje griješi, a kada joj je dodijalo to svakodnevno maltretiranje, povjerila se brižnoj majci, a kome bi drugom. Ona joj je dala savjet da muža ne dočekuje na kućnim vratima nego na serdžadi, u molitvi.

– Neće se on usuditi da te šamara dok klanjaš, dok se Allahu moliš – kazala je, tješeći je da izdrži svakodnevnu bračnu torturu. Od tada je tako postupala: čim bi kroz prozorske mušepke vidjela da joj dolazi muž, padala bi na serdžadu i tako nadmudrila starog namćorastog Ibrahim-agu.

Ibrahimaginca je imala veliko povjerenja u moju majku i voljela ju je kao svoju nerođenu kćerku. Uz nju, naravno, i mene, pa sam s vremenom postao njen miljenik i potrčko. Kada bi joj nešto zatrebalo kupiti u čaršiji, ili odnijeti neku poruku, pljeskala je rukama prema mojoj kući, a ja bih čuo njen poziv i, trčeći preko Nazor-aginog dvorišta, stizao da joj se nađem pri ruci i da jeposlušam.

Uvijek me je nagrađivala nekom sićom ili kockom šećera, i ja sam zarana shvatio vrijednosti novca i zavoli ga.

Jedne prilike dok je s majkom sjedila na sećiji i ispijala kahvu započela je razgovor o prošlosti Tešnja.

– E moja Efendince, svašta sam ti se ja nagledala u svom životu! – govorila je tiho, gotovo povjerljivo, naglašavajući svaku riječ, dok ju je s blagim razumijevanjem pratila moja majka. – Mnoge vojske prolazile su kroz Tešanj, a mi smo se u strahu sklanjali po baščama i bježali prema Crnom vrhu, ali, hvala dragom Allahu, živa glava sve pretrpi i nadvlada.

Mene te priče nisu zanimale niti sam shvatao njihov puni smisao i dublje razloge pripovjedanja. Piljio bih znatiželjno u seharu i pokušavao da joj se nekako neopažen približim i dotaknem njene sedefne pločice, ali kad god bih krenuo mic po mic, osjetio sam majčinu ruku koja me je vraćala nazad. I pored tih upornih djetinjih pokšaja da se domognem čarolije koja je razbuktavala moju maštu, zapamtio sam jednu Ibrahimagincinu priču. Uključio sam svoju pažnju možda upola priče, u trenutku kada je kazivala o jedom fenomenu o kome sam kasnije napisao dvije knjige po kojima sam postao poznat širom Jugoslavije. Riječ je o letećim tanjirima!

– … A oni su letili iznad Ošljaka, poput jata divljih pataka – pričala je

Ibrahimaginca s neki posebnim prizvukom u glasu. – Ličili su na zlatne tanjire i nisu ispuštali nikakav zvuk. Preletili su preko neba i izgubili se iza Šahinove šume, ali su se još nekoliko puta viđali i narod je počeo da šapuće da će biti rata.

Leteći tanjiri!

Niko mi nije vjerovao kada sam o njima 1969. godine, među prvim autorima ne samo u nas nego i u svijetu, pisao u knjizi “Sve misterije svijeta”, ali sam do te mjere razbuktao maštu svojih čitalaca u sarajevskom nedjeljniku “Svijet” da sam već sljedeće godine napisao i drugu knjigu problematičnog naslova: “Misionari

iz svemira”.

Da sam nekim slučajem do kraja saslušao Ibrahimagincinu priču, sigurno toj knjizi ne bih dao takav naslov, jer sam poslije nebrojeno puta razgovorao sa majkom i ona mi je tvrdila da je naša dobra stara kona o “zlatnim letećim tanjirima” govorila da je riječ o “šejtanskim pojavama” a ne o misionarima iz svemira i da su njenom Ibrahimu to kazali putujući mistici, derviši koji su se okupljali u obližnjem mesdžidu, u Hamza-begovoj ili Tabačkoj džamiji, izgrađenoj između 1530/40. godine, koja se nekada zvala Oruči Sufi. Ja sam u tu džamiju išao u mekteb i ponekad uveče, iza akšama, slušao mistični derviški zikr koji je u mojoj nevinoj glavici stvarao utisak vodenog huka.

Imao sam nepune četiri godine kada sam krenuo u mekteb i Hake-efendija, inačestrog i ljutit, nije naprosto znao šta bi sa mnom – da li da me šiba velikim štapomkoji je uvijek imao u ruci ili da ne obraća pažnju na Latifovog nemirnog sina?

Odlučio se mudro da uopšte ne obrača pažnju na mene, pa sam za vrijeme časova ustajao i zavirivao u grafitne table mojih starijih drugova, hodao po razredu, izlazio i ulazio iz učionice. Jednom me ipak Hake-efendija povukao za kosu iznad uha – kada je čuo da pjevam “Tebbet jeda, hodža gleda ispod leda!…”

Tako sam dočekao dan hatme.

Tešanj je u to vrijeme imao čuvenu ulemu, koja se cijenila nadaleko. Bili su to bogobojazni, ugledni i učeni vjerski ljudi odani imanu i čaršiji kojoj su služili: Hafiz Salih ef. Smajlagić, Ahmet ef. Mulalić, Vejsil ef. Saračević, Ahmet ef. Hodžić, Hasan ef. Ćatić, Hakija ef. Korajlić, Rešid ef. Handžić, Sejdo ef. Mujagić. Bili su poštovani i voljeni od naroda. Mi, djeca, pored njih bismo prolazili sa nekim čudnim strahopoštovanju, vodeći računa da ih ponizno pozdravimo i, prema prilici, poljubimo u ruku. Mene bi uvijek usput pitali: “Čiji

si ti, sinko?…”, a ja bih ponizno odgovarao: “Latifov, efendija!…”, i oni bi, zadovoljni mojim odgovorom, nastavljali put pored mene kao da se ništa nije dogodilo.

Dan prije hatme, vratio sam se iz mekteba i majka me je s vrata pitala šta mi je Hake-efendija zadao da naučim za sutrašnju džamijsku i bajramsku svečanost.

Moj stariji brat Mustafa bio je po svemu bolji od mene. Hatme je završavao s pohvalama i nagradama, i majka je očekivala da i ja idem njegovim stopama.

Međutim, nije bilo baš tako. Hake-efendija je tog dana svim učenicima podijelio zadatke, koje kur'anske sure da nauče napamet da bi ih sutra učili javno, pred ponosnim roditeljima i zainteresiranim Tešnjacima, a mene je samilosno pomilovao po glavi i rekao: “Mašala, i ti ćeš, Ahmede, ako Bog da, sljedeće godine biti među najboljim…!”

Tako smo se rastali. Zauvijek.

Stajao sam pred majkom postiđen, gledajući u zemlju, a onda sam se sjetio i rekao joj: “Elif lam mim!… Hodža mi je rekao da naučim Elif lam mim!…”

Majka je otegla očima i upitala me: “Pa, znaš li?” “Znam”, slagao sam da bih prekinuo ovaj mučni razgovor, jer me je napolju čekao moj prijatelj Prco, Safet Bašić, najmlađi sin ubogih ratnih muhadžera. “Znaš đavola!”, promrmljala je majka i dodala prijekorno: “Sutra ćeš nas osramotiti!”

Nije mi dala da izađem napolje da bih se igrao s djecom, već me je poslala u sobu da učim suru “Elif lam min”. Uskoro me zatekla kako spavam, i nježno me je čaršafom pokrila, pa tiho izašla iz sobe.

Cijelo božije popodne malo majka malo sestra Subha su me preslišavale, i dok “Elif lam min” nisam naučio kao hafiz, nisu me se klonile.

Sutra je osvanu prelijep sunčan dan i Tabacima su zamirisale halve. Ispred svake kuće miješao se kazan s halvom. Moj otac je uranio, pa se okupao i uzeo abdest, zatim se obrijao, namirisao, obukao bijelu uštirkanu košulju, zavezao kravatu, nakrivio netom ukalufljeni fes, uzeo me za ruku i poveo prema Tabačkoj džamiji. Usput su nas sretale komšije i nepoznati ljudi i s poštovanjem pozdravljali mog babu, raspitujući se idemo li na hatmu.

Zatekli smo punu džamiju vedrih i razgovorljivih ljudi. Ja sam znao sve šta će se desiti i sjeo sam daleko od babe u uglu džamijske prostorije. Hake-efendija je s bismilom pozdravio sve prisutne i poželio im dobrodošlicu, a zatim je počeo prozivati učenike. Prvo one najbolje, koji su imali zadaću da nauče najteže sure, pa sve slabije, a na kraju je čestitao svim roditeljima na dobroj djeci koju su odgojili. Mene nije ni prozvao ni pomenuo.

Ne znam kako se moj babo tada osjećao – prevaren, izdan, ponižen?! – ali ja sam samo gledao kako da šmugnem iz džamije. I taman sam se dokopao izlaznih vrata, a babina mi se ruka spustila na rame. Ukočio sam se i pogledao ga, a otac me je odozgo gledao sa nekakvim zbunjenim izrazom i s blagim osmijehom na licu. Zatim je ruku zavukao u unutrašnji džep kaputa, izvadio novčanik,

pomilovao me nježno po glavi i dao mi banku, papirnatih deset dinara i rekao “Idi, sine, idi kupi nešto sebi… Bajram je!…”

Poljubio sam ga u ruku i nikad tu radost nisam zaboravio.

S majkom je išlo drugačije. Ali prije nego što sam otišao kući otrčao sam na Gornju čaršiju. Tamo su se, poslije namaza u džamijama, okupljali muškarci iz grada i iz obližnjih sela čestitajući jedni drugima bajramske blagdane. To je bila prilika da rođak zagrli rođaka, prijatelj pozdravi prijatelja, poznanik sretne poznanika; dužnik da vrati stari dug; da se zaborave stare svađe i razmirice, da se učvrste prijateljstva i uspostave novi srčaniji odnosi. Niko toga dana ne pominje stare nesporazume, niti pokušava izravnati stare neraščišćene račune. Svi djeluju krajnje dobronamjerno, svećano i pobožno.

Mene je privlačila obližnja slastičarna jer se u njoj pojavio sladoled koji se iz spremišta vadio običnom kašikom i lizao iz fildžana. Kada sam se umuzgan vratio kući na vratima su me dočekale majčine kletve: “Dabogda te bola izila!… Sve si nas osramotio…!”- a onda je blago dodala – Hajde, umi se i raznosi halvu komšijama…!”

Umio sam lice zamazano sladoledom i zdjelu za zdjelom nosio komšijama halvu. Prvo Nazaraginci, pa Arifaginci, Đulsi, Sulejmanaginci… Najsretniji sam bio kada sam pokucao na kapiju Ibrahimangince. Čekala me u avliji, nježno me prihvatila za ruku i uvela u kuću. Pitala me kojim sam prošao, a ja sam samo šutio, i ona je to razumjela. Pomilovala me po glavi i rekla: “Neka…, neka…, ima vremena, položićeš ti, akobogda…”

Iskoristio sam to njeno raspoloženje, pa sam je, kada me uvela u gostinsku sobu, pitao mogu li malo dotaknuti seharu. Ona me i dalje držala za ruku i sitnim staračkim koracima dovela do sehare. Zatim je iz dimija izvadila svileni gajtan na kojem je visio mali srebreni ključ i otključala seharu prepunu nekih ručnih radova i svilenih odjevnih predmeta. Na sredini je ležao veliki zlatni zakrivljeni nož u futroli ukrašenoj biserima, rubinima i safirima.

Nikad, ni tada ni kasnije, nisam vidio nešto tako lijepo. Primijetivši moj zadivljeni pogled, Ibrahimaginca je izvadila nož i spustila mi ga na ruke:

– Džambija! – rekla je.

– Džambija! – ponovio sam, gotovo hipnotisan od sreće.

Da, bila je to džambija koju ću, kada odrastem, tražiti po svijetu.

SLIJEDI NASTAVAK

O Ahmed Bosnic

Ahmed Bosnić (Tešanj, BiH, 17. lipnja 1943.) bosanskohercegovački novinar, publicist, istraživač i amater arheolog. Rodio se u Tešnju 1943. godine, ali živi u Sarajevu i Splitu. Napisao je više popularnih knjiga iz rubnih područja znanosti.

Poznat je po svojim novinarsko-istraživačkim ekspedicijama u nepoznate krajeve svijeta, koje je organizirao proteklih desetljeća, te istraživanjima zagonetnih kamenih kugli na području BiH. Pobornik je kontroverzne teorije o postojanju piramida u srednjoj Bosni, koju je 2004. godine objavio Semir Osmanagić.

Bosnić u knjizi Dan kada su učenjaci umirali govori o mnogim znanstvenicima koji su navodno tajanstveno umrli dok su istraživali mnoge tajne zemlje i svemira. Posebno ističe one koji su umrli iz potpuno nejasnih razloga nekoliko minuta prije nego što su trebali objaviti neko veliko znanstveno otkriće.

U knjizi Sve misterije svijeta raspravlja o mnogim tajnama planeta Zemlje. Kao primjer Bosnić uzima često tzv. UFO, leteće tanjure za koji mnogi svjedoci tvrde da su ih vidjeli.

Tajanstvenom moru Bosnić raspravlja o tajnama mora. Kao najnejasniju točku na Zemlji navodi tkz. Bermudski trokut, na kojem su mnogi brodovi misteriozno bez traga nestali.

Tajne iščezlih civilizacija govore o starim civilizacijama kao što su Maje ili stari Egipćani, i o svim tajnama koje su oni krili.

(izvor: Wikipedia)

Komentariši