Između sna i jave: MOJ TEŠANJ (7)

DŽAMBIJA

Već u avionu u kojem smo letjeli iz Amana (Jordan) ka dalekoj Sani, glavnom gradu Jemena, pripovijedao sam svom prijatelju dr. Eldinu Karaikoviću o čarobnoj sehari i zanimljivim pričama koje sam kao dijete slušao od vitalne Ibrahimefendince. On je znao da sam Tešnjak i da ponekad na našim zajedničkim putovanjima znam pretjerivati sa svojim pričama o Tešnju, ali je s interesovanjem slušao i uzaludno pokušavao u svojoj bližoj ženskoj rodbini da

pronađe nekoga jednako zanimljivog, pa je brzo odustao.

Znali smo obojica kuda smo se uputili i zašto smo za svoj cilj izabrali baš Sanu i Jemen. Željeli smo istraživati zamrli jemenski grad Marib i posjetiti arheološke ostatke lokaliteta za koji se vjeruje da je pripadao carskom posjedu lijepe Belkis, mudre carice od Sabe. O njenoj bajkovitoj posjeti caru Solomonu (Sulejman

a.s.) govore svete knjige – Stari zavjet, Biblija i Kur'an. Ali moje zadovoljstvo i motivaciju dodatno je stimulirala spoznaja da je Jemen rodno mjesto zakrivljenog noža i da ću u starom gradskom trgovačkom centru napokon kupiti džambiju!

Nikad u životu nisam tako upečatljivo osjetio da se vrijeme učahurilo i da stoji. Kao da nešto ili nekog čeka u zasjedi. Ničim ne pokazuje da ga interesira ostali svijet i zbivanja na drugim merdijanima. U Sani, među tradicionalno odjevenim Jemencima koji obavezno za pasom nose džambiju, osjetio sam se kao drski uljez, ali ujedno i pomislio da sam se vratio u rano tešanjsko djetinjstvo.

Osjetio sam čudnu nelagodu, koja se miješala sa slutnjama da samsvojim prisustvom, nepozvan i stran, poremetio hod vremena i red prirodnih stvari. Našao sam se među čudnom svjetinom pred glavnom gradskom kapijom – Bab el Jemen. Vrata Jemena!

Za Bab el Jemen moglo bi se reći da je nježni most između stoljeća. Ona je simbol i biljeg davno prohujalih dana. Svojevrsna kronika minulih vremena. Kao otvorena knjiga prošlosti u koju možete po volji ušetati, ostavljajući iza sebe boje i zvukove ovovremenog velegrada. Što se dublje miješate sa živopisno odjevenim Jemencima, sve dublje hodite ka davnim počecima, pokušavajući da razumijete, shvatite i opravdate vrtloge historije što je na ovom

hiljadugodišnjem tlu, koji pamti stvaranje svijeta, bila nesagledivo uzbudljiva, dramatična i tajanstvena.

Prema jednoj legendi u koju vjeruju Jemenci, glavni grad Sanu, koji se poput živopisnog cvijeta smjestio u podnožju sprženog brda Nugum, osnovao je Sem, najdraži sin Božijeg poslanika Noe (Noaha, Nuha). Dao joj je prikladno ime Medinet Sem, što na arapskom jeziku znači Semov grad. Kasnije, prema “Knjizi postanka”, grad se pominje po imenu Ural (?!), a na razmeđu stare i nove ere, zbog prkosne neosvojivosti koji su osjetili mnogi osvajači, dobio je današnje ime – Sana, što znači “utvrda”.

Mirisi i boje, žagor i bogobojaznost Sanjana stalno su me podsjećali na vrijeme i bajramske dane iz mog tešanjskog djetinjstva.

Sana leži u središnjem dijelu Jemena, 320 kilometara sjeverno od Adenskog zaljeva i oko 150 kilometara istočno od obale Crvenog mora. Smještena je na nadmorskoj visini od 2.830 metara i jedna je od najviših prijestonica na svijetu.

Zbog jedinstvenosti i ljepote njene arhitekture, svjetske estete Sanu porede sa Venecijom i Amsterda mom, mada se jednom skromnom, ali znatiželjnom hodoljupcu kao što sam ja, više doima kao Bagdad iz opojnih Šeherzadinih priča, iz vremena prije nego što su ga 1258. godine sa zemljom sravnili ljuti Mongoli pod vođstvom Hulagu-kana.

Daleko od od mora, Sana izvire iz kotline koju omeđuju sive, sasušene stijene, stare ko liko i samo vrijeme. Njena gizdava arhitektura, stara šest-sedam i više stoljeća, samim je čudom preživjela i do danas ostala netaknuta. Kuće u izvornom orijentalnom stilu, najčešće su građene od nepečenih glinenih cigli i

dekorisane ljupkom arapskom ornamentikom i bijelim frizovima od gipsa. Na njima su neveliki prozori, svaki drugačije veličine kako – nalažu drevna vjerovanja i tajna magijska učenja, najčešće zaštićeni rezbarenim mušepcima i ukrašeni alabasterom za koji se vjeruje da posjeduje spiritualne moći i da poznaje tajne vremena i nebeskih namjera.

Ko zna kada su Jemenci spoznali sve moći i tajne alabastera i ukomponovali ga u sadržaj i izgled svojih živopisnih domova. Možda su ta saznanja donijeli iz faraonskog Egipta u kojem se oduvijek znalo da alabaster promovira praštanje i stimulira zrelost, harmoniju i smirenost u vrijeme stresnih stanja duše. Uz to, on

pomaže u odabiru duhovnog puta i pronalaženju sebe na tom putu, a, uz to, drevna vjerovanja kažu da alabaster ima i moć da privlači stvari koje su nam potrebne u svakodnevnom životu, a da odbija sve što ugrožava naš duševni mir i zdravlje, i što muti našu sreću.

U blagi sumrak južne noći, kad se u čudesnim zdanjima Sane upale titrava svjetla i u njima otpočne tajanstveni život pun dalekih nagovještaja i mistike, tek je tada uočljiva sva raskoš raznobojnih staklenih mozaika, prelijepih orijentalnih prozorskih vitraža što noću oživljavaju gizdave gradske kuće čineći ih nezaboravno mističnim. Noću sam ostajao bez sna i bez daha, jer sam bio

opčinjen i zbunjen tolikom ljepotom na jednom mjestu, pa nisam znao čemu više da se divim – da li zvjezdanom nebu ili noćnim svjetlima Sane!

Eeee…, da ovu ljepotu vidi moja dobra Ibrahimaginca!

Naravno, teško je u tim nemirnim noćima odoljeti nenadanoj bujici prisjećanja i prizivanja dragih osoba iz djtinjstva, jer vas očaravajuće ljepote tako silno zapljuskuju i osvajaju vam duše. Ako samo jednom vidite Sanu iza njene glavne kapije Bab el Jemen, nikada je više nećete zaboraviti. Kao i moj Tešanj iz dragog djetinjstva. Nije nikakvo čudo što je ljepota Sane 1970. godine zarobila dušu italijanskog pisca i redatelja Pjera Paola Pazolinija koji je tu, u

jedinstvenom ambijentu, strasno i bez daha snimao svoje nezaboravne filmove “Cvijet 1001 noći” i “Zidine Sane”, te svijetu definitivno približio magiju prohujalih vremena u kojima je glavni grad Jemena bio riznica znanja, bogatstva, raskoši i ljepote Arabije Felix. Sretne Arabije!

Iza Bab el Jemena, glavne gradske kapije, kao da su se zanavijek ugnijezdila učahurena vremena u kojima – po ovdašnjim tradicionalnim običajima – sve gradske uličice vode prema El Suqu, bučnom kvartu karavansaraja, musafirhana i miomirisnih trgovina prepunih orijentalnih mirođija, svile i kadife, slatkiša iz prohujalih vremena, gizdavog nakita od zlata i srebra, bisera i merdžana. Tu se i dan-danas kuju sablje dimiskije i prodaju najljepše džambije na Orijentu.

Tu, u tim živopisnim, stiješnjenim sokacima i majušnim dućanima, trgovali su nekada lucidni jevrejski trgovci, odjeveni u bijelo i crveno, jer su im samo te dvije boje zakonom bile dozvoljene; tu su se šepurili u svečanim odorama Arapi sa širokim galabijama boje indiga i s velikim turbanima što su bili dozvoljeni samo učenim ljudima plemenitog soja. U toj bučnoj svjetini gotovo neopaženo

su se kretali došljaci pristigli umornim pustinjskim karavanima mjerkajući raskoš i bogatstvo Sane. Ali, na ovim bučnim uličicama prepunim života svoju nafaku iščekivali su i ubogi sirotani, osakaćene nakaze i prosjaci čije bi ispružene ruke poigravale u ritmu neutješne skrušenosti i zlehude sudbine… To je bila svakodnevna slika El Suqa u kojem je stoljećima svako tragao za svojom srećom!

Sav taj bučni svijet, opojno šarenilo bez kraja i početka, zapisao je davno jedan italijanski kroničar, ključao je po tijesnim mahalama i sokacima Sane, u sjenci raskošnih kuća i palata, nerijetko viših od devet spratova, u kojima se svakodnevno odvijao tihi, tajanstveni porodični život, strogo zaštićen od znatiželjnih očiju i neprijateljskih namjera. U njih stranci nisu imali pristupa, a glava porodice bio je gospodar čija se riječ poštovala.

Baš kao i u Tešnju u vrijeme mog ranog djetinjstva!

Stari zapisi još uvijek svjedoče da je najljepša palata svih vremena u Semovom gradu bila Dar ef Tauaski. Imala je čak 360 raskošnih odaja, bezbroj ukrašenih trijemova i bujnih visećih vrtova dostojnih legendarne asirske kraljice Semiramide i Šamuramat, prelijepe supruge babilonskog kralja Šamši-Adada V, koji je vladao u devetom stoljeću prije nove ere. Ipak, najstarija palata El Mutakli bila je okružena visokim kamenim zidom, poput kakve neosvojive

utvrde, ali su je i pored toga u 19. stoljeću obeščastili i razorili Turci.

U gradu je bilo i mnoštvo javnih kupatila, toplih hamama namijenjenih ženama imuškarcima različitih društvenih statusa. Najčešće su to bila parna kupatila, a u njima su se prakticirale i posebne masaže nadaleko čuvene po svojoj okrepljujućoj blagotvornosti. Sobe u hamamima bile su ispunjene opojnim

miomirisima šafrana, tamjana i mošusa, a bogate i zahtjevne posjetioce posebnesu sluge na kraju tretmana ponizno prskale mirišljavom ružinom vodicom.

Prijestonica bajkovitog carstva i postojbina legendarne Kraljice od Sabe bila je uvijek podaleko od osvajačkih hordi, pa su je na svojim zemljopisnim kartama Rimljani obilježavali poznatom latinskom frazom “Hic sunt leones!” (“Ovdje su lavovi!”). Iz tih davno usahlih vremena Sana je ponijela neodoljivi šarm i ljepotu, neodoljivo podsjećajući na gradove o kojima kazuju nezaboravne priče iz “Hiljadu i jedne noći”.

Malo je kome danas poznato da je u Sani još u 11. stoljeću postojao sveučilišni centar u kojem je jemenski učenjak Ahmed Musa izradio čuveni matematički sistem zvani “jabr” – od kojeg potječe riječ koju danas poznajemo kao algebra, a kasnije je, upoznavši drevnu indijsku matematičku znanost, proširio sistem

numeracije brojeva koji za osnovu imaju “sifr” (nulu) od koje, zapravo, i potječedanašnja riječ – cifra!

Moj prijatelj Eldin Karaiković i ja u Jemenu smo ostali duže nego što smo planirali. To nam se često dešavalo na nostalgičnim putovanjima kakvo je bilo ovo. A džambija, koju sam kupio u El Suqu, nije ukrašena biserima, rubinima i smaragdima kao ona iz Ibrahimaginčine sehare, ali je volim dvostruko više, jer me svakodnevno podsjeća na sretno i bezbrižno djetinjstvo u tešanjskim Tabacima.

NASTAVAK SLIJEDI

NAKIT I DŽAMBIJE: Sve mozete kupiti u Gradu krajice od Sabe.

GRAD IZ SNOVA: Sana



MOJA RODNA KUCA: Hoće li nadživjeti ova sebična vremena?!

O Ahmed Bosnic

Ahmed Bosnić (Tešanj, BiH, 17. lipnja 1943.) bosanskohercegovački novinar, publicist, istraživač i amater arheolog. Rodio se u Tešnju 1943. godine, ali živi u Sarajevu i Splitu. Napisao je više popularnih knjiga iz rubnih područja znanosti.

Poznat je po svojim novinarsko-istraživačkim ekspedicijama u nepoznate krajeve svijeta, koje je organizirao proteklih desetljeća, te istraživanjima zagonetnih kamenih kugli na području BiH. Pobornik je kontroverzne teorije o postojanju piramida u srednjoj Bosni, koju je 2004. godine objavio Semir Osmanagić.

Bosnić u knjizi Dan kada su učenjaci umirali govori o mnogim znanstvenicima koji su navodno tajanstveno umrli dok su istraživali mnoge tajne zemlje i svemira. Posebno ističe one koji su umrli iz potpuno nejasnih razloga nekoliko minuta prije nego što su trebali objaviti neko veliko znanstveno otkriće.

U knjizi Sve misterije svijeta raspravlja o mnogim tajnama planeta Zemlje. Kao primjer Bosnić uzima često tzv. UFO, leteće tanjure za koji mnogi svjedoci tvrde da su ih vidjeli.

Tajanstvenom moru Bosnić raspravlja o tajnama mora. Kao najnejasniju točku na Zemlji navodi tkz. Bermudski trokut, na kojem su mnogi brodovi misteriozno bez traga nestali.

Tajne iščezlih civilizacija govore o starim civilizacijama kao što su Maje ili stari Egipćani, i o svim tajnama koje su oni krili.

(izvor: Wikipedia)

Komentariši