Čestit čovjek ne uživa sam u svojim djelima,
nego oko sebe širi atmosferu sreće koju udišu svi oni koji ga okružuju.
Paolo Mantegazza
Postoje ljudi koji ostave snažan pozitivan dojam nakon upoznavanja makar o njima prije toga ništa ne znali. Jednog od takvih ljudi sam upoznao 2006. godine. Tada sam radio u Mann+Hummel BA. Jednog od tih kasnih ljetnih dana javio sam se uobičajeno na interni fiksni telefon. Asistentica Tahira je, kao i uvijek, ljubazno kazala: Ovdje je jedan čovjek iz Srebrenice koji želi da Vas vidi. Došao je po preporuci Salih ef. Hašića. Naravno, odgovorio sam pozitivno i ubrzo izašao u prostoriju za prijem gostiju gdje je gost već sjedio.
Rukujući smo se pozdravili i predstavili jedan drugome. On je rekao: Ja sam Mehdin Jakubović, iz Srebrenice. Dolazim ispred Udruženja “Prosvjetitelj” a nakon razgovora sa Salih ef. Hausićem, on me uputio da se i Vama obratim. Bio sam i iznenađen i obradovan. Iznenađen time odkud baš meni da se obrati a obradovan iz dva razloga. Prvo, Srebrenica je za sve simbol najvećeg stradanja i sresti nekoga preživjelog iz Srebrenice je poseban osjećaj. Drugo, obzirom da ga je uputio Salih ef. Haušić onda se moralo raditi o nečem dobrom, korisnom jer iz osobnog iskustva sam već znao da kod Salih ef. nema besposlica i bilo čega što bi bilo kome moglo naškoditi.
Mehdin je bio veoma kratak, jezgrovit u onome što je kazao, bez ijedne riječi o tome kroz šta je on u životu prošao i kakvu je tragediju preživio. Ukratko je predstavio udruženje “Prosvjetitelj”, njihov sadržaj rada i brigu za ljude, njihovu želju da pomognu da se ljudi koji su preživjeli vrate u Srebrenicu i nastave živjeti na svojim ognjištima. Zatim je pitao da li možemo uspostaviti neku saradnju u Tešnju? I dodao, ne trebaju nam nikakve jedokratne akcije pomoći, tražim saradnju. Ta posljednja rečenica me je posebno impresionirala. Nekako su svi ovih poslijeratnih godina tražili neku pomoć a Mehdin iz Srebrenice nije to tražio nego je tražio saradnju.
Zahvalio sam se Mehdinu na posjeti, iznio sam spremnost da osmislimo neki mehanizam i da ću se uskoro javiti. Ponudio sam gosta da odemo na ručak, on se zahvalio i skromno kazao da treba nazad, i da nema neka posebna očekivanja nego želju da Bošnjaci međusobno više i bolje sarađuju neovisno o politici.
Mi smo u Tešnju upravo te godine osnovali udruženje “Oslonac” a za predsjednika Savjeta sam bio ja zadužen tako da nisam bio spreman prihvatiti još jednu veću obavezu kroz rad u udruženjima građana. A u mislima sam već imao naziv novog udruženja: Klub prijatelja Srebrenice. Razgovarao sam sa nekoliko prijatelja oko toga. Prvo je Amir Kurtić prihvatio tu obavezu, a zatim Esmir Bašić. Novo udruženje je formirano i uspostavilo saradnju sa udruženjem ” Prosvjetitelj” koja, hvala Bogu i danas traje. Poslije sam imao priliku upoznati bolje Mehdina i njegove sjajne saradnike, prijatelje, drugove koji su nosili svjetlo a ne mržnju, koji su znali ko su, kroz šta su prošli i kuda idu, koji su osposobljeni i hrabri i kojima se ljudski divim od kada sam ih upoznao.
Istina, i prije osnivanja novog udruženja bilo je akcija iz Tešnja prema Srebrenici. Pojedinačno i organizovano. Posebno se isticalo udruženje žena Naša porodica iz Tešnja. Ali kada sve pogledamo, svi zajedno nismo dovoljno uradili za Srebrenicu. Ni mi u Tešnju, a šire pogotovo. A sada su istinski borci i preživjeli heroji iz Srebrenice i okruženja došli na udar onih kojima takvi heroji smetaju. S tugom sam pročitao da su neke sigurnosne službe uključile ime Mehdina Jakubovića na listu sumnjivaca koji bi mogao uraditi nešto loše. I još neke čestite ljude. Ali ne vrijedi mnogo biti tužan. Nadati se da Mehdin (i svi drugi koji su čestiti) neće biti zvanično optuženi. A ako se to ipak dogodi, ne smiju ostati sami. Uvjeren sam da osnovanih optužbi nema. Ali trebamo naći najbolje advokate i platiti ih da odbrane u sudnici sve neutemeljene otpužbe koje bi se mogle pojaviti.
Fuad Šišić
Raduša bb
7460 Tešanj