Između sna i jave: MOJ TEŠANJ (19)

DUGO, BURNO LJETO

Najljepše jabuke u gradu rasle su u bašći bogate i ugledne porodice Đonlagić čije se imanje nalazilo iznad same rijeke Tešanjke. Spadale su u vrstu, koju smo kao djeca nazivali šarenikama. Bile su ranke, prelijepog izgleda, kiselkastog uksa, sočne, praskave…, kada ih zagriznete kapljice soka lete na sve strane. Naravno da su tešanjsku djecu mamile i, naravo, da smo ih uz prvi mrak kriomice brali i krali.

Kuća Đonlagića se nalazila odmah preko puta Kosovca. Velika, gospodska, na dva boja, sa urednim vidokim drvenim tarabama i visokom verandom do koje se dolazilo uz basamke zaštićena filigransko urađenom ogradom i lijepim mušepcima. Danima smo tamo odlazili da bismo se na Kosovcu snabdjeli pitkom vodom i nerjetko pred tom lijepom kućom čekali po nekoliko sati da bismo napunili posuđe.

Najčešće, to je bila obaveza moje starije sestre Subhe, koja bi često, pogotovo za vrijeme žarkih ljeta, poranila ujutru prije osvita zore, ali je i tada morala čekati dugo na red. Bilo je, naravno, i dana da nije uspjevala ni na Kosovcu, ni na Zvečaju, ni na Sejdi, ugrabiti ni kap vode pa bi kući dolazila ožalošćena i uplakana. Tada bismo u kući svi bili frustrirani i pili bi mlačanicu i surutku da bismo ugasili žeđ, a iz Nazoraginog dubokog bunara koristili smo vodu za tehničke i higijenske potrebe.

Za to vrijeme, Mustafa i ja prolazili bismo pored Kosovca sa Zlatkom i Sjankom i njihovim vragolastim potomcima, jarićima (često bi okozile po dvojke), kojima bi naša majka vezivala crvene mašnice što je kod naših komšija u mahali izazivalo veliko oduševljenje i divljenje. Efendinca to, naravno, nije činila da bi jaruiče učinila ljepšim i vragolastijim, nego iz praktičnih razloga i tradicionalnih uvjerenja da će na taj način naše kozliće zaštiti od opakih pakosnih i zavidljivih pogleda i urokljivih očiju.

Vjerovanje u urokljive oči oduvijek je postojalo među stanovnicima grada i moglo bi se reči da je na neki uporan i istrajan način njegovano u tešanjskim mahalama, kao u nešto u što je očigledno i u što se ne sumnja. Još od najstarijih vremena to se vjerovanje prenesilo s koljena na koljeno i ma koliko je bilo teško dokazati njegovu autentičnost, smatralo se da neki zli, sebični i pakosni ljudi posjeduju moć da pogledom nanesu zlo i štetu dobrim, bezazlenim, nevinim i nezaštićnim ljudima i životinjama. Zbog toga su ljudi koristili različite zaštite, najčešće hamajlijske zapise, kako bi postali imuni od urokljivih pogleda. Naša majka nije u tome bila iznimka pa je zbog toga jarićima uvijek vezivala crvene marame oko vrata.

Uvijek kada bismo prolazili pored Kosovca divili smo se kući Đonlagića. Nismo nikad bili zavidljivi, ali smo u toj prelijpoj kući vidjeli sve ono što bismo zeljeli da imamo – veliku zatvorenu avliju za igranje, izvor Kosovac ispred ulazne kapije, rijeku Tešanjku ispod bašće i jabuke šarenike koje su nas mamile kad god bismo prolazili prema Đonlagića greblju, koje je babo ponekad zakupljivao od Islamske zajednice za ispasu naših koza. To je bilo jako praktično i zgodno, jer bi se koze sa jarićima po cijeli dan hranile sočnom travom i grmastim rastinjem, dok bismo se Mustafa i ja, zajedno sa drugom djecom kupali u Limanu ili igrali klisa i pale na Musali. Ponekad bismo, doduše, odlazili i u krađu jabuka, ali nekako smo imali posebno postovanje prema toj kuci i tom lijepo uređenom imanju.

O porodici Đonlagić nisam znao mnogo, gotovo ništa, i moguće je da neki detalji mojih sjećanja ne budu pouzdani i tačni. Ono čega se sjećam jeste da su u kući živjele samo dvije nemočne osobe – ostarjela nana, koja se teško kretala i rijetko izlazila na ulicu, i gluhonijema sluškinja po imenu Šaha o kojoj se nije znalo ni čija je ni kada je došla u porodicu Đonlagić. Zapravo, pričalo se da su je uzeli kada je bila jos dijete i ona je s vremenom preuzela i održavala cijelu kuću. Djeca, vjerovatno unuci, su studirala u Zagrebu i živili kod bližnje rodbine i u Tešanj bi dolazila samo ljeti. Jedan od sinova ili unuka bio je stasit i lijep momak i sve su Tešanjke uzdisale za njim.

U prelijepu avliju kuće Đonlagića, koja je bila omeđena visokim drvenim tarabama, ulazilo se kroz velika i teška dvokrilna hrastova vrata, ukrašena mesinganim zvekirom izrađenim u Sarajevu i velikim zvonom iznad vrata. Kada bi neko ulazio u avliju ili izlazio iz nje cijeli sokak bi to znao, jer se zvono daleko čulo. Pokaldrmisana avlija je bila nešto čemu su se iskreno divili svi gosti ove bogate porodice – bezprijekorno umivena sa živopisnim ćilimom satkanim od mreže raznobojnih cvjetova prkosa. Jednom sam zavirio u nju i tu ljupku sliku još i danas nosim u svojim sjećanjima.

To ljeto bilo je izuzetno toplo. Zrak je plamtio, a na tešanjskim izvorima voda je kapala kap po kap. Presahla je i rijeka Tešanjka pa je cijeli grad odisao ribljom truleži. Djeca su trčala za gradskom ludom Suljom Bajrom i dovikivali mu “Suljo, eto kiše, eto kiše Suljoooo…” što je sirotog Sulju o kome niko u gradu nije znao ništa, čak ni kako je i odakle je osvanuo u Gornjoj čaršiji. Usplahirani čovjek se panično plašio kiše, pa bi na dječije zadirkivanje mahao rukam i sa sebe kao nešto stresao. To je izazivalo gromoglasan smjeh dokonih čaršijskih zgubidana. U takvim danima u Tešanj je sa suprugom došao novi komandir policije, vlast nad vlašću!

Kako je kuća Đonlagića bila prevelika za život dvije osobe, Komanda policije je u drugom zasebnom dijelu kuće koji je imao ulaz sa ulice uselila svog novog komandanta, jednog mračnog, neobrazovanog i osornog čovjeka, i njegovu dežmekastu ženu širokih kukova iprimitivnog ponašanja, za koju se uskoro saznalo da potiče iz nekog tesličkog pravoslavnog sela i da joj u Jelahu živi sestra i zet. Bilo je to u prvim poslijeratnim godinama i niko se u Tešnju nije usuđivao da protestira zbog tog nasilnog čina, ali se na mahalskim sijelima šapatom osuđivao i prepričavao taj neviđeni zulum učinjen prema staroj Đonlagićki.

Nekako u isto vrijeme, vlasti u Tešnju su agitirale da se Policijskoj komandi preda sve oružje i municija koji nisu predani u godini poslije rata. Posebno se apeliralo na djecu ako nađu neke sumnjive predmete koji bi mogli biti eksplozivni da odmah obavjeste miliciju.

Loveći ribu u Tešanjci ispod Stare gradine, između Čapljićeve fotografske radnje i Zvečaja, Sedžad Sedžo Šeremet i ja nadjemo metalnu kutiju punu novih puščanih metaka. Dogovorimo se da uzmemo po dva i da ih odnesemo i predamo u Komandu policije.

Na vratima nas dočekuju dvojica naoruzanih policajaca i odvedenas do novog komandira. Uđemo u zapusenu kancelariju, za stolom sjedi namršten komandir i puši prevrčući neke papire.

Ova djeca našla metke u rijeci! – raportira policajac koji nas uveo.

Komandir diže pogled ispod razbarušenih obrva i pita:

– Kakve metke?

Nas dvojica pružamo ruke i pokazujemo metke.

– Gdje ste našli?! – pita.

– U rijeci!… Lovili ribu u Zvečaju i našli.

– Dobro. Ostavite tu na stolu i hajte tražite jos. Ako nadjete, doneste ih meni.

Sutradan, Sedžo i ja ponovo kod komandira policije.

Drzimo u rukama po dva puščana metka.

– Evo, mi ponovo našli – kaže Sedžo.

Komandir diže svoje teško tijelo, obilazi sto i zaustavlja se ispred nas. Miluje nas obojicu istovremeno po glavi. Kaže:

– Vi ćete biti dobri Titovi pioniri… – zatim pita: A čiji ste?!…

Kažemo imena i prezimena očeva, a on klima velikom glavom i kaže:

– Samo tako, sve što nađete donesite… A sad kifelite!

Sutradan, ponovo mi u komandirovoj kancelariji. Držimo u rukama po dva pušćana metka. Komandirovo lice pozelenilo:

– Je li vi to mene zajebavate?!… – izrogačio oči na nas. – Obojicu u zatvor! – naredjuje policajcu koji nas je uveo u kancelariju. – I dovedi mi njihove očeve!… Rade u Srezu!

Tako smo Sedžad i ja zavrsili u jednoj maloj sobici čekjući šta ce se dogoditi. Uskoro su došli naši roditelji, komandir im natrljao nos i pustio nas da idemo kući. Majka me izružila, a babi je na kraju usana cijeli dan igrao nekakav čudan pošprdan osmjeh.

A onda se, nedugo poslije našeg neprijatnog iskustva, nekako s prvih jesenjih dana kada su počele da padaju prve kiše, Tešnjem pronijela vijest da su uhapšeni policijski komandir i njegova zena što u analima grada nije zabilježeno ni prije ni poslije tog neočekivanog događaja!

Šta se desilo?!…

Nedugo poslije nasilnog useljenja komandira policije i njegove supruge, staroj Đonlagićki su iz kuće počele nestajati vrijedne stvari, odjevni komadi, zlatni nakit, biseri i dukati. Gluhonijema Šaha je bila osoba od velikog povjerenja i u porodici Đonlagića tretirana je kao njihov najblizi rod. Na njeno poštenje nikad se nije sumnjalo. O svemu tome Đonlagićka je pisala svom sinu u Zagreb i izrazila sumnju da je preko zajedničkog tavana noću potkradaju policijski komandir i njegova zena. Tada je preko nekih partizanskih veza o svemu obavještena Komandi policije u Doboju, jer se u Tešnju nije imao kome žaliti.

Akciju koju je poduzela dobojska policija s oduševljenjem je podržao cijeli Tešanj što je vratilo povjerenje u novu vlast. Policajci iz Doboja banuli su nenadano u Tešanj i uhapsili komandira i njegovu suprugu, izvršili pretres njihovog stana, našli znatan broj ukradenih stvari, a sutradan su uhapsili i supruginu sestru i zeta u Jelahu koji su bili u dosluhu i koji su preprodavali ukradene stvari.

Istragom se ispostavilo da komandir tešanjske policije nije znao za suprugine noćne krađe pa je na pet godina zatvora osudjene samo ona, a on je prebačen da radi neke druge poslove.

Tešanj se ponovo vratio uobičajnom mirnom životu.

NASTAVAK SLIJEDI

O Ahmed Bosnic

Ahmed Bosnić (Tešanj, BiH, 17. lipnja 1943.) bosanskohercegovački novinar, publicist, istraživač i amater arheolog. Rodio se u Tešnju 1943. godine, ali živi u Sarajevu i Splitu. Napisao je više popularnih knjiga iz rubnih područja znanosti.

Poznat je po svojim novinarsko-istraživačkim ekspedicijama u nepoznate krajeve svijeta, koje je organizirao proteklih desetljeća, te istraživanjima zagonetnih kamenih kugli na području BiH. Pobornik je kontroverzne teorije o postojanju piramida u srednjoj Bosni, koju je 2004. godine objavio Semir Osmanagić.

Bosnić u knjizi Dan kada su učenjaci umirali govori o mnogim znanstvenicima koji su navodno tajanstveno umrli dok su istraživali mnoge tajne zemlje i svemira. Posebno ističe one koji su umrli iz potpuno nejasnih razloga nekoliko minuta prije nego što su trebali objaviti neko veliko znanstveno otkriće.

U knjizi Sve misterije svijeta raspravlja o mnogim tajnama planeta Zemlje. Kao primjer Bosnić uzima često tzv. UFO, leteće tanjure za koji mnogi svjedoci tvrde da su ih vidjeli.

Tajanstvenom moru Bosnić raspravlja o tajnama mora. Kao najnejasniju točku na Zemlji navodi tkz. Bermudski trokut, na kojem su mnogi brodovi misteriozno bez traga nestali.

Tajne iščezlih civilizacija govore o starim civilizacijama kao što su Maje ili stari Egipćani, i o svim tajnama koje su oni krili.

(izvor: Wikipedia)

Komentariši