Samokritika

Greška je u nama.
Sulejman Bugari

U mladosti čovjek malo misli o tome kako život istrajno, pouzdano i nesumnjivo prolazi. Svakog dana istom brzinom ma kako nam se činilo. Prolaznost je određena ljudskim starenjem u prostoru i vremenu, u kosmosu. Stari materija i nestaje energije. Ali starenjem ljudi u prosjeku postaju svjesniji svoje prolaznosti. Iako iz ugla ljudskog uma i spoznaje djeluje veoma sumnjičavo da je negdje zapisano koliko će ta prolaznost trajati, i kada će prestati bilo čije egzistiranje na Zemlji, mnogi vjeruju da je to upravo tako. Sudbinski određeno. Nešto se još može mijenjati ljudskim djelovanjem ali i to je već, mnogi vjeruju, uzeto u obzir.

Mislim kako je velika blagodat to što ljudi ne znaju. Inače bi ljudi bili u velikom problemu. Koliko god je znanje blagodat, osnov napretka života na Zemlji, nezamjenjivo kao što je nezmjenjivo djelovanje i inoviranje, nasuprot te blagodati je posebna blagodat neznanja kada će čovjek skončati svoj ovozemaljski život. U tome leži izazov i ljepota traženja istine. Kao što je velika tajna naći put do istine tako je velika ljepota u njenom traženju. Ali i izazov i ljepota slobode. To je paket koji ide zajedno sa odgovornošću koju su ljudi uz slobodu prihvatili. Stoga bi bilo logično da čovjek svjestan svog starenja (što je očigledno) i samosvjestan ljudske odgovornosti analizira svoje starenje. Kako kaže učenjak hfz Sulejman Bugari: Čovjek bi trebao s vremena na vrijeme da sebe nazove sa fiksnog na mobilni telefonm, i da porazgovara sam sa sobom.

Dodao bih, da ljudski um treba porazgovarati sa ljudskim srcem. Čini se prilično teškom zadaćom iako na prvi pogled nije. Mnogo je lakše taj razgovor voditi kroz životno djelovanje, životne situacije u kojima se čovjek može osjećati dobro ako učini dobro, ili osjećati loše ako učini nešto loše. Može spoznati da dobro i loše ne dolazi iz logičkog djelovanja uma, nego iz pravičnog osjećaja srca. Ali um i srce komuniciraju kao savršen i skladan dizajn, i um može biti od velike pomoći srcu (kao vid i sluh čije informacije um neprestano obrađuje) ali mogu biti i njegovi neprijatelji. Stoga ne bi trebalo čovjeku biti svjedeno. Trebalo bi da njegov sluh sluša ono što je dobro i njegov vid gleda ono što je dobro kako bi uticaj na njegovo srce bio pozitivan.

Isto tako, čovjek bi trebao s vremena na vrijeme da preispita svoju osposobljenost dok stari. Trebao bi da starenjem stekne više znanja, više vještina, da pouku izvuče iz naučenih lekcija koje život svakodnevno i svakom nudi, da može vidjeti pozitivnu razliku i snagu kao pojedinac u znanju, vještinama i etičkim vrijednostima u svom svakodnevnom radu i djelovanju. Tako osposobljen čovjek može sa drugim ljudima preuzeti vodstvo koje će biti korisno za porodicu, organizaciju, zajednicu, društvo. I tako čovjek naprosto provjerava ispunjava li svrhu svoga postojanja dok stari nadajući se da to i postiže. Bez obzira na napredak, na rezultat, važno je da vidi svoje napore i trud, jer ljudski dizajn je sjajan, uz dobru volju i uložene napore, neće izostati ni rezultati. Možda neće biti onakvi kakve bi čovjek htio, i možda neće biti onda kada bi čovjek htio, ali možda će za njega biti bolji zato što su drugačiji od onog što je želio i zato što su došli kasnije ili prije.

Čovjek ne zna šta bi bilo kada bi bilo. To je još jedna od onih blagodati ljudskog neznanja. Oni koji vjeruju, vjeruju da je to Božija milost. Jer kao što se proliveno mlijeko ne može vratiti u posudu i ne vrijedi za njim plakati, tako i za onim što je bilo – kako god da je bilo ne vrijedi raspravljati jer se ništa u tome više ne može promijeniti. Jedino što se može je pouku izvući, naučenu lekciju, osposobiti se da se mlijeko ne prolije u budućnosti. Tražiti izgovor za svoje ponašanje u bilo čijem lošem ponašanju iz prošlosti, pogrešno je i besmisleno. Baš kao što je pogrešno i nerazumno optuživati i omalovažavati bilo koga samo zbog toga što je nekada radio loše stvari a danas govori i radi dobro.

I kako je napisao hfz Sulejman Bugari: Rijekom dahova teku riječi, misli, ideje, govori i pripovijedanja o svemu što je bilo, što je sada, što će biti; što je kazano, što se kazuje i što će se kazati. Zato smo dužni slušati i dosljedno slijediti Božije kazivanje. Ta Rijeka može biti slana i slatka, gorka i pitka, mutna i bistra, prljava i čista, otrovna i ljekovita. Ona se čisti veličajući Njezinog Vlasnika. Postaje ljekovita iskrenošću, želeći drugom isto što i sebi. Ona nije naša, potekla je od Njega i utiče Njemu. Mi smo samo pecari, zato pazimo šta ćemo pecati. I ne dozvolimo da upecani budemo.