TESANJ.NET stranica grada
(Izvor: Prometej.ba)
_____________________________________________________________________________
Jedan pjesnički dragulj upravo leži pred nama.
Riječ je, naravno, o knjizi Nebeski nomad Amira Brke…
_____________________________________________________________________________
Iza Brkinih pjesama u Nebeskom nomadu ostaje nam lijepa simbolika o stvarnosti koju ne vidimo i iluzija koju smatramo stvarnošću. Sjedi pjesnik licem okrenut onom što je stvarno, a pred sobom vidi samo sjenke te stvarnosti. Doista, nikada u njegovim pjesničkim tekstovima ne vidimo pravu stvarnost, ali čitalac postepeno uviđa da su to sjenke sjenki. On počinje iz osnova suditi o stvarnosti i o stvarnosti ideje postavljati te sjenke.
Motivi Brkinog poetskog zanosa jesu, prije svega, posljedica njegove duhovne “krize” – kao što bol je, uz talenat i disciplinu duha, u korijenu svake velike umjetnosti. Tom krizom je do krajnosti uzdrman njegov duh, koji se onda beskrajno umnožava, izvitoperavaju se svi odnosi između čovjeka i čovjeka, čovjeka i stvari, čovjeka i ideja.
od obmane do laži se krećeš, lelujaju ti u oku opsjene,
u vrtlogu si svijeta suočen s vlastitim nejasnim silama
(“Oaza u pustinji”)
Otkrivaju se razni elementi čovjekove prirode, te upoznajemo tri svoja života: nagonski ili egoistični, ambiciozni ili egoistični, i moralni život ili život duha, i on kroz svatri ta života nastoji prodirati u najvišu stvarnost.
Ali ne odustaješ, pa ispisuješ i ove hijeroglife sonetne,
te u riječ svaku, kao u raku, impulse žića svog spuštaš,
kroz stihove polagano, u stvari, samoga sebe napuštaš,
u nadi da neki će Champollion misteriju da odgonetne
(“Oaza u pustinji”)
Teško je probiti se u nju i utvrditi, tek toliko, da je sav ovaj svijet sa svojim vidjelom i mrakom ipak neki simbol onog svijeta sa velikim zakonima o najvišoj dobroti i istini. Sile su svakojake, mraku se možemo nadati odasvud, i ko zna gdje je uzrok tami – koju vidimo, osjećamo i živimo.
Brka je istraživač i kopač, i to ne površinskog već onog najdubljeg, gdje mu metan vreba na svaki stih da ga raznese u paramparčad. Meni se on priviđa kao rudar koji je maloprije izišao iz dubina tmine – raduje se vidjelu, kazao bi nešto, ili pokazao, trebalo bi mu mnogo ruku i jezikā, ali se on samo nasmiješi i rekne kao i Andrić: “… u Počitelju naslućujem vreme dublje i dalje od svih poznatih mi ljudskih odnosa koje merimo vremenom i koji nam služe za naše površno i veštačko merenje vremena”.
Iako izlišna, ne stišava se pasija, i ustrajno ona te tlači,
u boci šalješ poruke, kao sa neznanog ostrva na pučini
Zalutalom u pustinji, tebi se i oaza u fatamorgani učini
(“Oaza u pustinji”)
Što on na-pjeva, gusto je i sažeto i nepromjenjivo. Njegovi poetski ciklusi, to su njegova sabijena egzistencijalna iskustva, u kojima ima od svih istina starog i modernog vijeka. Drevna teorija da sve teče, ništi se i obnavlja postaje njegova krv i meso. Moderna je to teorija relativnosti svega i svačega. On prebacuje strelicu vremena unaprijed i unatrag, ali se kod njega prolog i epilog svake drame nađu i sastave, često na jednom potezu dva puta načinjenom u razmaku od mnogo godina. Brkina misao može se razabrati, ali tehnika je njegova izvanredna. Nekad se učini da je njegova tehnika od usmenog narodnog pričanja i visoko sofisticirane sintakse, osobito njezina “kidanja”. No poslije se vidi da je samo izraz narodni, potez težak, sadržajan, ominozan (koban, zlokoban; koji naslućuje nesreću i tamnu gamu). A suština te tehnike u tome je što kod žreca i pjesničkog naratora – kod Brke – ništa nije koncept nego je sve mitemsko prizivanje. On domamljuje originalni život, a u njemu slobodu, koja ne rješava nego prethodi: prethodi i dobru i zlu, i bira dobro i zlo.
Sve je nestabilno, a, opet, sve povezano, iako su odnosi nestabilni. Svojom sviješću on cijeni ono što je izvan njega, a znanjima o onom što je izvan njega kontrolira svijest. On vidi, čuje, a počesto i pipa oko sebe.
Primamljive su njegove pjesme kroz njihove sonetne konstrukcije. Naš prirodni i empirički život prikazan je dok se krši i kipi. Raskošno bogat, ali bez duhovne orijentacije. On stalno kopa i traži, muči se da se autentično sretne s najvišom stvarnošću. On će umrijeti ili pasti tragično.
Brkin stil je stil jedne tačnosti – koja ide do grozote, ali i do milote. Ta tačnost čini da taj stil znači savršeni mir nad događajima, bez razlike. Ima u tom čudnom i čudačkom mirnom stilu i jeziku nešto od veličanstva šutnje.
Ako odmah, na početku, ustvrdim da Amir Brka nije pjesnik već pjevač, time bih želio odrediti smisao i sadržaj njegove poezije i da, zanesen i ponesen otkrivanjem nataloženih i zapretenih melodija, opravdam i objasnim odnos, vezu i uzajamno drugovanje poezije i govornog izraza duha što se poezijom naziva. Tačno je ono što je na sredini između govora i muzičke melodije; glas je daleko značajniji od riječi.
Umjetnik ima vezu sa nadstvarnošću, s onim što stvarnost djelimično ili, pak, recimo, simbolično predstavlja, i on ima moć izraza koji otkriva, te slijepi vide, a gluhi čuju. Umjetnici su ljudi bez zanata, čudne zanatlije – koje ne rade za dućan, pijacu i vašarsku šatru. Oni su, često i ne budući toga svjesni, jedini istinski svećenici sadašnjosti, cijele prošlosti, a i budućnosti. Umjetnik živi u relacijama kosmosa. Nije njegovo da brani i zastupa bilo kakve formule društva ili klase. Odnos između svijeta i čovjeka Brka vidi kao odnos između ribe i vode. Potraži li svoju slobodu na kopnu, riba će, dakako, naći smrt. Pokida li vezu svoje suštine sa suštinom svijeta, čovjek neće naći ništa bolje. Odijelivši sebe od intencije prirode, čovjek dekomponira i dezorijentira vlastito biće, prepuštajući ga haosu proizvoljnosti i privida. Kad izgubi organsku nit svijeta, čovjek je izgubio i stvarnu nit sebe i svoje misli. Nemoguće je stvaranje kao antipriroda. To ovaj čovjek savršeno zna, i u pjesmi i u životu.
Jedan pjesnički dragulj upravo leži pred nama. Riječ je, naravno, o knjizi Nebeski nomad Amira Brke.
Njegova poezija je čudan spoj spiritualizma i materijalizma, nečega blagog, posvećenog i demoničkog istodobno. I kad je revoltirana, kada kune i gnjevi se, njegova pjesma to čini načinom molitve. Njegov duh i senzibilitet osjeća se kao njegovo matično podneblje – podneblje jedne stare kulture i tradicije, vrijeme legendarno koliko i primitivno, pronicljivo koliko i naivno, spontano koliko i mistično. Brka teži kristalizaciji i produženju pjesničke interferencije i sa svojim sugrađaninom Musom Ćazimom Ćatićem koliko i idealu nacionalne samosvojnosti i veličine, evokaciji prošlosti koliko i utemeljenju i uobličavanju duhovnog profila vlastitog pjesničkog identiteta.
Da bi ušao u korijen onoga što osjeća kao duh rodnog bića, Brka će se držati svog autentičnog pjesničkog izraza i jezika. Ovaj jezik njemu izgleda izvorniji, manje iskvaren nevještim pjesničkim i filološkim operacijama i feljtonskim duhom mašinske civilizacije. U toj davno potisnutoj leksici, koju je pisana poezija rijetko i malo koristila, Brka je vidio način da se jezik poezije podmladi i osvježi. Pa ipak, jezik njegove poezije je “neprirodan” samo u onoj mjeri u kojoj je to svaki originalan pjesnički govor; on odudara od pjesničkog jezika vijeka, ali ga nisu stvorili samo pjesnikov temperament i kapricioznost. Nacija je u pjesnikovo vrijeme osjetila sebe, nazrela svoju budućnost i poželjela da otkrije, ako ne i da uveliča svoju prošlost.
Brkin intelektualni temperament nije daleko od Brkinog spiritualističkog. I za jedan i za drugi – poezija je neka vrsta nadstvarnosti, ekstrakta života koji uvećanim pritiskom (mislī, emocijā) djeluju na totalno ljudsko biće. Različitim putevima i jedan i drugi teže istom: saobraziti se izvoru i klici života i tako odvojiti sebe od iluzije o sebi, igru od neminovnosti, “ono što mislimo od onog što jesmo”.
Čovjek se gubi u moru pravaca na koje se ljudski život razilazi. Poezija traga za njime, ona raskopava gomile prohujalog vremena i činjenica, i u tom talogu nalazi trag čovjekov; sa stranputica, iz zaborava, ona ga ponovo vraća njemu samome.
Ovaj pjesnik ne prestaje da pita. Smrt je sveprisutna, a tajna neuklonjiva, pjesnika dostojna prepreka. U njihovoj neprozirnoj dubini Brka traži svoju blijedu sjenku. Načelo življenja je u njegovom slučaju ispred načela saznanja. Živjeti intenzivno i duboko u ljepoti znači gotovo što i živjeti vječno, jer šta smrt može da uzme onome ko sve pokloni životu.
Brka u poeziju ulazi kao romantičar, ali taj je romantizam prije i više posljedica mladosti nego doktrine, i njegova se poezija zgušnjava i zatvara kao cvijet u nevremenu. Ako bi njegovoj poeziji bila potrebna “etiketa”, a ne treba joj, onda ću za nju, govoreći uvjetnim, deskriptivnim jezikom, reći da je sublimirani romantizam. Njena inspiracija u osnovi je romantična, ali ona sama nije takva.
Polazeći od onoga što se zove izvornim, maternjim jezičkim nasljeđem, Brka ga oslobađa narativne metrike i deskriptivne psihologije, ali ga ne racionalizira i ne oslobađa mitske osnove i inspiracije. Uz to, on teži i nečemu skoro nemogućem: da jezik učini preciznim i konkretnim u stvarima metafizike. Pjesma je za ovog pjesnika lingvistički sistem, ali se riječi u njemu ponašaju kao notni znaci: odjekuju za sebe, a ugrađuju se i u cjelinu akorda, kompozicije. Kada je organski, kada izlazi iz dubine bića, ljudski govor stremi muzici; muzika je najdublji, najuniverzalniji i ljudskoj prirodi najprirođeniji jezik. Muzika ne imenuje stvari, bića, doživljaje: ona se s njima izjednačava. Njome se ukida jezik kao posrednik između svijesti i svijeta. Oni postaju jedno. Tako se rađa umjetnost, i muzika kao kruna umjetnosti. Poezija je utoliko veća, dublja i stvarnija što se njen jezik više približava jeziku muzike.
Ne mora se (a možda se i ne može) usvojiti svaka Brkina riječ, nema svaka od njih ni dovoljnu zaokrugljenost ni ubjedljivo čvrst korijen, ali je svaka od tih riječi duboko vezana za svaki njegov stih, uvijek stoji uz njegovu emociju. O melodiji i jeziku ovog “pjevanja”, o tom čudnom zvuku i neponovljivom ehu uvijek će se prvo govoriti kad se o Amiru Brki ubuduće bude govorilo. To on svoju maternju melodiju drži za zvučnu liniju koja, dolazeći iz najdubljih slojeva njegova duha, vezuje pojmove u tajanstvenu cjelinu životnog izraza. Afektivne je prirode, izražena je matematička apstrakcija, pa sadrži svoj stepen raspjevanosti. Korjenita je i kolektivna i dan-danas u razgranatosti jezika u narječja. I što iz veće dubine prodre glas, tim mu je i širi obim odjeka. Nije li, možda, u tome korijen Brkina rudarenja i traganja za starom riječju, za leksičkom patinom?
Čitam Brkina pjesnička znamenja, a, u stvari, kao da gledam njegove pjesme. Iskopao je on sve što je odbačeno i načinio artefakte, cvijeće, obrasle vode, gustiše, stećke, zidove kuća i zidine kula nekadašnjeg sjaja koje su od stoljetne šutnje na zemlji procvjetale. Nad zemljom, u njegovim rukama, pod njegovim perom, svi ti simboli pokazali su se krilatima: nije im, izgleda, bila daleka tajna kojoj je težio. Spalio je pjesnik tamu svoga mesa, pošao je putem probuđenog čarobnog pjeva i usput se s njim, u bolu i vidovitosti, poistovijetio. Gdje bi mu se ukazao radosni kraj puta, vidio bi da mu je tu tek bolni početak. Brka je vidio da se tajni možeš predati, ali je ne možeš otkriti; tek je možeš naslutiti. On je mogao postati njen dio, ali je nije mogao saznati. Uostalom, sasvim dovoljno od jednog rasnog i suptilnog pjesnika kao što je on i u ovoj svojoj knjizi.
Prate njega njegove pjesme, slutnje, riječi, dokle je koja mogla. Malo je živih slika izišlo iz predjela koji se ne mogu okom pregaziti, malo se slutnji povratilo iz daljina, malo je riječi izronilo iz dubina koje se ne mogu iskazati. On je u pjesmu uveo samo ono što je preživjelo, da je gradi i da joj građa bude. I samog je sebe živog u njene temelje uzidao. Obreo se on sa svojom pjesmom u jednom opakom i naopakom svijetu, osjetio je sve njegove ljute obruče, obišao mu sve oslijepljele vidokruge, uhvatio se u sva njegova kola. Kapija vlastite tuge bila je tu jedini izlaz, a propast jedini spas.
Usljed te strahote, usred te gluhote, ušutkao je svoje riječi: odvikao ih da govore o drugim riječima. Navikao ih je da djeluju: vratio im je moć preobražavanja života koju su imale na dan rođenja. On dejstvuje i čarodejstvuje svojim stihovima, svojom neobjašnjivom pjesničkom smjernošću; on pretvara pad u uzlet, bol u svjetlost, nestajanje u nastajanje. On ističe svoju pjesmu svu od dobrote, koju kao svilu od predanja nijedan mač ne siječe. On pjeva o tom tamnom svijetu, ali mu je pjesma nemilosrdne ljepote i pomalo sjetna sjaja i izvan njegovih zidina, negdje prije njegovog početka i poslije njegovog kraja.
Brka je propjevao jezikom vijekova naših, koji nisu došli do riječi. On je propjevao o drevnosti, živoj sahranjenoj, kao i poniženoj savremenosti, kojoj se obraća da bi mu se objavile čini iskonskog i vječitog jezika mladosti. Ta čudotvorna snaga, što još leži u bezdanu našeg samozaborava, preselila je iz davnina u buduća vremena. U tekućim vremenima im, izgleda, nije bilo mjesto. Preporođenim slovom ljetopisca i zemljodjelca obdjelavao je uklete parloge na koje se odavno niko nije usudio stupiti. Sricao je on svoju, tek svoju pjesmu, a i našu tek stvorenu životodavnu abecedu i imenovao sudnje plodove koji su mu se pod rukom rađali: nage su to riječi za nagu dušu.
Dakle, javio se on u zavičaju bosanskog pjesništva (gotovo bi se reklo: isuviše sam) da uradi koliko cio jedan vijek.
Prekasno da se javi, a prerano da ode.
Za svaku nacionalnu umjetnost karakteristična je linija zatalasavanja onog što se zove maternja melodija, a što je, u stvari, grafikon duhovnog sklopa, te životnih i historijskih specifičnosti jednog podneblja.
Samo umjetnik koji osjeća duhovnu gestikulaciju svoga rodnog tla, samo onaj koji je ograničen onim iz čega je sazdan, može tvoriti djelo koje, zato što pripada svom maternjem tlu, pripada svima.
Preobrazio je on osmerac i deseterac narodnog pjevanja, izlomio ga, pa ponovo povezao svojim glasom, svojom muzikom. Učinio ono što niko prije njega nije ni pokušao, onako kako to zahtijeva stvaralački duh. Zaronio sa strašću istraživača, a izronio posrebren i stamen. I spao u onu “malobrojnu porodicu u kojoj niko nikome nije rođak, u familiju usamljenika i izuzetaka” (Borisav Mihajlović). Zna on šta se naziva maternjom melodijom, i umije da otkrije tu zvučnu liniju i da joj da svoj tok, da unese sebe u nju i nju u sebe. Da ono što se naziva folklorom, u korijenskom smislu te riječi, podigne na stepen muzike i umjetnosti pjevanja.
Brkina pjesma nema linearno obilježen kôd. Na prvi pogled, ona je sva izlomljena, diskontinuirana: misao se nasluti, pa nestane; pejzaž započne, pa se izgubi; melodija se pojavi, pa umine; pjesma leluja i preliva se u aluzijama; riječi stoje jedna prema drugoj, ali ne idu jedna za drugom; sintaksa lomi standardnu jezičku frazu, ukida njenu jednoličnu modulaciju, niz u kojem čitalac bez teškoća i uzbuđenja sklizne u akcente, cezure, metar.
Brka maksimalno dinamizira liniju pjesme prilagođavajući je prirodi misli i osjećanja. Sve te “intervencije” daju ovoj poeziji privid spoljne neuglađenosti i neravnina. Čitaocu koji savlada ovaj privid, koji sa dovoljno strpljenja bude tražio unutarnji smisao i svjetlost ove poezije, pokazat će se duboka logičnost i uređenost Brkine poezije. Uvjerit će se da je to što na prvi pogled izgleda neuglađeno i strano – u stvari originalna putanja ove poezije, putanja na koju se teško navikava i na kraju se, srećom, nikada ne može do kraja naviknuti. Prostor ove poezije je osvijetljeni i magnetisani predio u kojem se riječi privlače, mijenjaju mjesta kao ptice na telegrafskim žicama. Najbolje Brkine pjesme jesu instrument sposoban da izvede više od jedne melodije, ili bar jednu melodiju u više aranžmana. Golemi pjesnikov intimni bol dobija u njegovoj elaboraciji obrise gnome: izreke, poslovice, sentence, dakle neumitnosti načela.
