Između sna i jave: MOJ TEŠANJ (37)

STARI AUTOBUS

Moj Tešanj je bilo izolovano i mirno mjesto. U njega se nije dolazilo a niti se odlazilo bez velike potrebe. Dva puta, ponedjeljkom i petkom, vozio je do Doboja i iz Doboja stari autobus bez amortizera, preživio burna vremena, mozda čak i Prvi svjetski rat, koji bi poslije svake vožnje, trebao veliki remont. Opsluživali su ga dvojica automehaničara i uvijek mu je ponešto nedostajalo. Kada bi se petkom vraćao iz Doboja, to je bila vožnja od dva duga i neizvjesna sata, pola Tešnja bi se sjatilo na autobuskoj stanici u Donjoj čaršiji, kobajagi slučajno, u večernjoj šetnji i u prolazu, a zapravo da promuzevire ko nam je to novi doputovao u grad.

A u grad su po tajnim partijskim i policijskim direktivama dolazili oni koji takva naređenja nisu mogli odbiti, najčešće partijski i priučeni prosvjetni radnici, kao i šutljivi strogi OZNA-ini, a kasnije UDBA-ini specijalci i saradnici, čiji su zadaci bili da nadgledaju grad i hapse kulake, otpadnike i nepodobne. Tešanj se najviše plašio upravo njih.

Mi djeca smo sve doživljavali na srugi način. Niko od pridošlih putnika nikada u nama nije izazivao strahove, jer smo ih analizirali po naivnim djetinjim kriterijama i kada bi nas roditelji pitali da li je dobojskim autobusom došao neko nepoznat, mi bismo odgovarali “Jest, jedan u kožnom šinjelu i dubokim kožnim ćizmama!…”, ili “Jeste jedna mlada, lijepa zena sa dugom crnom kosom i znatiželjnim očima. Imala je bijele rukavice na rukama i dočekao ju je Muharem Dedić, direktor Osnovne škole!…”

Našim roditeljima je sve bilo jasno: onog u kožnom šinjelu treba se čuvati i biti od njega što dalje, a ljupka, mlada žena, sigurno je učiteljica, koju treba čim prije pozvati u kucu i ugostiti!

Tako su prolazili poslijeratni dani. U gradu je sve više bilo onih koji su došli po zadatku, a mladi i napredni tešanjski skojevci i oni koji su iznijeli borbu i podnijeli žrtve za oslobodjenje grada, odlazili su na stručne kurseve u Doboj, Sarajevo, Mostar, Tuzlu i Zagreb, a prvoborci kao što su bili Nisim Albahari, Kemal Korajlić i još neki, čak u Beograd i vraćali se kao ugledni stručnjaci različitih profesionalnih opredjeljenja. Oni što bi odlazili u Beograd, rijetko bi se vraćali. Oni su dobijali mjesta u ministarstvima ili armijskim strukturama prema ličnim zaslugama. Na njima će, na kraju, ostati razvoj i afirmacija i grada i društvene zajednice. Oni nikada nisu zaboravili da su rođeni u Tešnju i imali su dosta uticaja na razvoj grada.

Osnovna škola se nekako kompletirala prosvjetnim kadrovima, uglavnom učiteljicama koje su došle u Tešanj dobojskim autobusima. Njihova imena još uvijek pamtim: Natalija, Đurđica, Refija, Maruška, Zlata i Ana. Moja učiteljica Natalija se udajom brzo srodila sa gradom i često nam je dolazila u kuću, a svaku jesen bi cijeli razred išao u berbu šljiva i drugog voća, negdje tamo iza Hrvatinića ili Dobrog Polja, i ona bi kao prava Tešanjka pravila razna slatka i pekmeze. Druge učireljice nisu bile te sreće. Zadržale bi se godinu-dvije i zauvijek odlazile istim onim razdrmanim autobusom kojim su i došle. Rijetko bi kada navračale u grad.

Ipak, jednu učiteljicu sam ponajviše zapamtio – Refiju!

Refija je bila strah i trepet. Zmaj, koji riga vatru i ždere djecu! Kada bismo je vidjeli na sokaku ili na ulici, bježali bismo na sve strane, a ona bi oštro koračala kao da je cijeli život provela u nekoj vojnoj instituciji ili akademiji. Učila je i mog starijeg brata Mustafu, ali on lično, kao odličan učenik i dobro i mirno dijete, nikad nije s njom imao nikakvih problema, čak ga je i voljela na neki poseban način, ali pričalo se u Tabacima da su neki prvačići padali u nesvjest kada bi saznali da će im učiteljica biti Refija. Naravno, u tome je bilo mnogo pretjerivanja zbog toga što je učiteljica Rafija bila stroga i od djece tražila disciplinu.

Jedne prilike desilo se nešto što će grad dugo pamtiti. Na velikom odmoru, dok u školi nije bio direktor Muharem Dedić, učiteljica Rafija je u klozetu zatekla dvojicu učenika da puše. Bili su to dječaci, koji su se zbog ratnih zbivanja kasno upisali u školu, pa su više ličili na gimnazijalce nego na osnovce. Mozda su imali po četrnaest ili petnaest godina. Refija je pozvala učenike svih razreda kako bi vidjeli šta ih čeka ako bi se i oni prihvatili duhana i pušenja i dvojicu sirotih dječaka prutem tukla po noktima sve dok nisu prokrvarili. Kada je za to čuo jedan od njihovih očeva dotrčao je od kuće sa revolverom, sav izvan sebe, s namjerom da ubije Refiju.

– Ubiću je, tako mi Alaha, nisam ja svog jedinjka poslao u školu da ga ona rospija do krvi mariše. Ma gdje je da joj jebem majku majčinu!…

Tog dramatičnog dana jedva su spasili učiteljicu Refiju od bijesnog roditelja. U školu je stigla i narodna milicija, pa je razjarenog oca odvela na saslušanje i sljedećih dana držala ga u hapsani.

Tog dana je kažnjeni dječak zauvijek prekinuo školvanje, uskoro se i oženi, naslijedio porodično imanje, a učiteljica Refija se uskoro odselila i sve rjeđe navračala u Tešanj.

Ali tešanjski autobus i dalje je iz Doboja dovozio nove kadrove…

U Tešnju se formirala Škola učenika u privredi (ŠUP), zatim Poljoprivredna škola, a uskoro i Niža realna gimnazija koju su u večernjim satima pohađali i polaznici Odjeljenja za kadrove, budući gradski funkcioneri i privrednici. Iz tog davnog gotovo romantičnog vremena pročitao sam gotovo komičan izvještaj aktuelnog Sreskog partijskog komiteta u kome izvještavaju republičke političke strukture o stanju u tešanjskoj prosvjeti. U njemu doslovno piše:

“Naša Gimnazija u Tešnju imade svega dva redovna nastavnika sa višom pedagoškom školom koji su članovi partije, a ima takođe i trećeg honorarnog nastavnika koji predaje samo jedan predmet iz ruskog jezika, tako da je na dva nastavnika palo da predaju devet predmeta i to na više mjesta – u redovnoj Gimnaziji, večernjoj Gimnaziji i ŠUP-u.”

Statistike kažu da je u to vrijeme na tešanjskom srezu bilo je ukupno šesnaest osnovnih škola sa 2.977 učenika. Budući da nije bilo školskih zgrada prikladnih za nastavu, mnoge škole su bile smještene u kućama tešanjskih domacina. Bilo je to vrijeme siromaštva i nemaštine pa se u jednom inspektorskom izvještaju od 27.2.1949. godine govorie da je jednu prigradsku školu za vrijeme zimskih susnježica pohađalo trideset posto bosonoge djece.

Moja sestra Subha pohađala je Gimnaziju u koj je direktorica bila neka Nada Knežević, žena majčinske prirode, koja bi za svakog učenika nalazila lijepu riječ. Posebno je bila sklona Subhi, pa ju je u petom razredu naimenovala za načelnika razreda. To se ostaloj djeci činila velika čast, a moja je sestra kao delegat škole povremeno išla i na ozbiljne političke dogovore, opštinske sastanke i seminare, što se mojim roditeljima bas i nije sviđalo.

Direktorica Nada otkako je stigla u Tešanj na rukama je nosila bijele rukavice, koje ne bi skidala nikada, ni u kakvim prilikama i svima u gradu je to bilo nemalo čudno, pa su je u Tabacima metaforično zvali “Ona u rukavicama”. Povjerila se Subhi, za vrijeme jedne šetnje, da boluje od mujasira i pokazala joj je ruke sa teškim kožnim oboljenjem.

Naravno, kako moja sestra nikad u životu nije mogla čuvati povjerene tajne, istog dana je to ispričala našim roditeljima.

– Znas mama, zasto direktorica Nada nosi rukovice?!… – gotovo je s vrata pitala našu majku.

– Zašto?! – upitala je Efendinca s puno znatiželje.

– Rekla mi je danas u povjerenju da na rukama ima mujasir. Pokazivala mi je ruke. Sve su crvene i ispucale.

Mama je prekinula posao koji je radila i u čudu gledala Subhu.

– Jadna Nada!,,,To sam i mislila – zavrtila je glavom. Zatim je dodala: – Pisaćemo nani da joj napravi mehlem.

Naša nana, majčina majka, zivjela je u Livnu i bila je izuzetno cijenjena narodna iscjeliteljica. Do nje su dolazili bolesnici iz svih krajeva Bosne i Hercegovine i Dalmacije i ona im je besplatno pomagala. Pravila je biljne mješavine, čajeve, kupke i mehleme od meda, smola, lišajeva, minerala i ljekovitih biljaka za razna kožna ali i druga oboljenja. Tako je i za direktoricu Nadu napravila smjesu kojom je počela da tretira bolesnu kožu i uskoro se desilo čudo – Subhina miljenica zauvijek se oslobodila rukavica. Došla je našoj majci da se zahvali i uskoro odselila iz Tešnja.

Ali stari gradski autobus, koji je Tešanj vezivao za ostali svijet, i dalje je vozio i dovozio mlade prosvjetare !

Iz Crne Gore su uskoro došla dvojica: historičar Milenko Jukic iz Ivangrada i Milovan Pavličić iz Danilovgrada, zatim Aco Nejman, koji će kasnije postati novinar Radio-Sarajeva, Branko Peruničić, braća Hakija i Hamdija Kulenović i drugi. Jedno vrijema nastavu u tešanjskoj Gimnaziji je predavala i Mica, lijepa i zaljubljena djevojka, koja bi učenicima zadavala zadaću a da ni sama o njoj nista nije znala. No, uskoro se iz Doboja pojavio njen ljubomorni momak, koji ju je oženio i zauvijek starim autobusom odvezao iz grada.

U međuvremenu, obrazovali su se i domaći kadrovi: Izudin Alićehajić i Rizo Mulabdić su za godinu dana u Mostaru završili Pedagošku akademiju. Alićehajić je radio je u Kaloševiću i Jelahu, a zatim je postao predsjednik Općine, a još kasnije najpoznatiji tešanjski privrednik. Učiteljsku školu su završili Mahmut Mehinović i naša komšinica Nurka Ćehajić, zatim Emko Hadžimujić, Meho Bajraktarević, Meho Mehičić, Nurija Travančić, Mehmed Pašić, Zarfa Kantić, Atifa i Ibrahim Mularifović, a Amira Ajanović je završila fakultet, ali je radila u osnovnoj školi, Nura Mulabdić, Danica Pejičić, Smail Galijašević, Nisveta Smailbegović, Rabija Hadžismajlović, Fahir Terzić i drugi. Još kasnije Vahidin Kantić je završio Pedagošku akademiju u Tuzli.

Stari autobus je i dalje vozio za Doboj, a Tešnjaci bi i dalje svaku veče sačekivali one koji su u Tešnju tražili svoju srecu. Grad je svakim danom postajao življi i zanimljiviji…

NASTAVAK SLIJEDI

O Ahmed Bosnic

Ahmed Bosnić (Tešanj, BiH, 17. lipnja 1943.) bosanskohercegovački novinar, publicist, istraživač i amater arheolog. Rodio se u Tešnju 1943. godine, ali živi u Sarajevu i Splitu. Napisao je više popularnih knjiga iz rubnih područja znanosti.

Poznat je po svojim novinarsko-istraživačkim ekspedicijama u nepoznate krajeve svijeta, koje je organizirao proteklih desetljeća, te istraživanjima zagonetnih kamenih kugli na području BiH. Pobornik je kontroverzne teorije o postojanju piramida u srednjoj Bosni, koju je 2004. godine objavio Semir Osmanagić.

Bosnić u knjizi Dan kada su učenjaci umirali govori o mnogim znanstvenicima koji su navodno tajanstveno umrli dok su istraživali mnoge tajne zemlje i svemira. Posebno ističe one koji su umrli iz potpuno nejasnih razloga nekoliko minuta prije nego što su trebali objaviti neko veliko znanstveno otkriće.

U knjizi Sve misterije svijeta raspravlja o mnogim tajnama planeta Zemlje. Kao primjer Bosnić uzima često tzv. UFO, leteće tanjure za koji mnogi svjedoci tvrde da su ih vidjeli.

Tajanstvenom moru Bosnić raspravlja o tajnama mora. Kao najnejasniju točku na Zemlji navodi tkz. Bermudski trokut, na kojem su mnogi brodovi misteriozno bez traga nestali.

Tajne iščezlih civilizacija govore o starim civilizacijama kao što su Maje ili stari Egipćani, i o svim tajnama koje su oni krili.

(izvor: Wikipedia)

Komentariši